Prema Izetbegovićevom amanetu i Hercegovci bi izgleda
morali biti Bosanci? Kolika je pak zbujenost u jednom dijelu
stanovništva Bosne i Hercegovine kada su u pitanju kolektivni
identiteti pokazuje i navod čitatelja bošnjačkog tjednika Ljiljan,
nekadašnjeg neslužbenog glasila SDA, koji piše: «Bosanci
pravoslavci kao i katolici nas muslimane nazivaju Turcima. Mi
smo Turci onoliko koliko su oni Srbi i Hrvati. Čak i manje».141
Možemo i razumjeti zbunjenost, po svemu sudeći skromno
obrazovanih čitatelja nacionalnih(ističkih) tiskovina, ali
pokušajmo razumjeti objašnjenja akademika Muhameda
Filipovića, koji je osmislio sadržaj «bosanskog duha». Naime,
osim «Tribine», dnevni list Oslobođenje subotom donosi i
poseban prilog pod imenom Pogled, u kojem objavljuje i
posebne-začuđujuće priloge u formi feljtona, eseja i slično o
povijesti, politici itd. Jedan od redovitih suradnika tog priloga
jest i akademik Filipović. U Pogledu od 5. lipnja 2004. Filipović
je objavio esej Narod koji ne rezervira zemlju. Zadnji dio eseja
označen podnaslovom Vraćanje imena Filipović je započeo:
«Vraćanje imena Bošnjak u opticaj, kao nacionalnog imena
njenih stanovnika, a ime je otvoreno za svakog ko se smatra
vezanim za zemlju i njenu tradiciju, ima mnogostruko značenje.
Prvo, zemlja Bosna je konačno dobila svoj narod, kao što
Hrvatska ima Hrvate, Srbija Srbe itd. 66 koji olakšava identi-
fikaciju zemlje. I Bosna sada ima svoj narod Bošnjake (historijsko
ime) što ne ostavlja sumnje u njen identitet.»142 Iako je
cijeli tekst indikativan i zanimljiv jer ponavlja nacionalističku
tezu o temeljnom narodu, koji od drugih naroda traži lojalnost
«svojoj» državi…navesti ćemo samo njegov završetak:
«Prema tome, Bošnjaci su svojim imenom i smislom svog
identiteta obavezni da postupaju tako da Bosna ne može biti i
ništo(a) drugo nego onakva i ona zemlja kakvu je njena historija
proizvela, a to je zajednička zemlja svih ljudi koji u njoj
žive, dakle, da ne može da bude zemlja ni jedne posebne
nacije i uopće da ne može biti nacionalno definirana zemlja.
»143
Osam godina prije Filipović je u knjizi Bošnjačka politika
napisao: «Otuđenje države Bosne i Hercegovine od njenog
naroda, koji je bio istog povijesnog imena kakvo ima i zemlja
i država, bilo je, u stvari, odvajanje nacionalnog od državnopravnog
razvoja bošnjačkog naroda i uopće identiteta
stanovništva Bosne i Hercegovine. Tome je, naravno, najviše
doprinijelo i samo ime zemlje, koje je već austrougarska
promijenila, od povijesnog imena Bosna u subpovijesno ime
Bosna i Hercegovina. Bosna je time, u izvjesnom, a prije
svega u državnopravnom i nacionalnom smislu bila definirana
da bude prazan prostor, da bude prostor bez specifičnog
nacionalnog i državnopravnog identiteta, tj, nacionalnog
nosioca tog državnopravnog identiteta. Bila je to sada zemlja
bez svog sopstvenog bosanskog naroda.»144 Filipović je u
kontekstu osmišljavanja muslimanske nacije odnos entiteta
krajnje pojednostavio. Zemlja s jednim imenom Bosna i njezin
narod Bošnjaci, s tim da Bosna nije nacionalno definirana?
Što s Hrvatima i Srbima? Oni, piše Filipović imaju svoje
nacionalne centre, koji se kroz cijelu povijest nisu prema
Bosni prijateljski odnosili, ali naravno oni mogu i dalje u Bosni
živjeti, a Bošnjaci kao narod Bosne, narod koji ima obvezu biti
čuvar njezinog povijesnog bića, od njih (Hrvata i Srba) traži
da vole Bosnu, da su joj lojalni i da ne stavljaju interese bilo
koje druge zemlje ispred interesa Bosne.145
Bez dubljeg ulaženja u Filipovićeve tjeskobe teško možemo
otkriti sve razloge takva bahatog, ali i nesuvislog pisanja.
Za usporedbu i pojašnjenje fenomena o kojem Filipović piše,
i sam sebe višestruko demantira, valja navesti mišljenje
jednog drugog bošnjačkog autora Kasima Suljevića. On je u
knjizi Nacionalnost Muslimana napisao: «I dok ostale
jugoslavenske republike nose ‘nacionalno‘ ime, a time i ‘historijsko‘,
Bosna i Hercegovina jedina nosi svoje ‘historijsko‘
ime». Zatim dodaje: «Pristup osmišljavanju muslimanske
nacije i razrješavanju njenog nacionaliteta iziskuje ‘određeni
historijski okvir‘ da se ova problematika dovede u korelaciju
dva entiteta – Bosnu i Hercegovinu kao geopolitički subjektivitet
i Muslimane kao jedan od njenih nacionaliteta, odnosno
jedan od nacionaliteta unutar jugoslavenske države.»146
Izetbegović je ideju o bosanskoj naciji iznio na koncu
svoje političke karijere i na koncu života. Ona je, kako smo
vidjeli u analizi Salima Ćerića, znatno starija i samo je
«dostignuta budućnost planirana na dugi rok», ali eto «bezazleni
potez» ukidanja imena Hercegovine nije uspješno izveden
prije pa ga je trebalo ukinuti naknadno.147 Za taj «potez»
našlo se dragovoljaca. Bošnjačko-muslimanski političar i publicist
dr. Rusmir Mahmutćehajić, rođen u Stocu u Hercegovini,
napisao je u uvodu knjige tiskane 2002. u Zagrebu sljedeće:
«Bosna je ime zemlje, povijesti i kulture koji neprekinuto traju
dulje od tisuću godina. Od srednjevjekovne banovine i kraljevine,
preko administrativne posebnosti u Osmanskom i
Austro-Ugarskom carstvu, federalne republike u Jugoslaviji do
obnovljene državne neovisnosti sačuvan je integristički
smisao tog imena, iako mu je u novije doba u zamjenskom i
zvaničnom obliku dodijeljena inačica “Bosna i
Hercegovina”.»148
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 08.06.2008. u 07:00 sati.