Za jugoslavensku komunističku elitu etabliranu nakon Drugog
svjetskog rata zapadni dio Hercegovine, ili zapadna
Hercegovina, kako se najčešće govorilo, stekla je status svojevrsne
reakcionarne-kontrarevolucionarne pokrajine.
87 Hercegovci su pak u toj percepciji uglavnom bili ostaci
poraženih snaga, preživjele ustaše, o kojima brigu trebaju
voditi tijela sigurnosti. Takav stav opravdavao je represiju nad
Hrvatima iz Hercegovine i potpuno zapostavljanje toga kraja u
procesu izgradnje i modernizacije. Nakon što je Tito 1966.
srušio Rankovića, a sekretar CK SK BiH Cvijetin Mijatović
tijekom Mostarskog savjetovanja održanog u jesen 1966.,
istakao kako je bilo teško biti Hrvat u Hercegovini, izgledalo je
da će se stanje popraviti.88 Tada je eskalirao nacionalni pokret
u SR Hrvatskoj, u kojem je nakon četvrt stoljeća prisilne šutnje
sudjelovalo i nešto Hercegovaca. Koliko je njihov značaj u
tom vremenu bio neznatan govori i činjenica da je najeksponiraniji
bio Ante Paradžik, predsjednik Kluba studenata
Hercegovine, koji je brojao oko 300 članova. On je upozorio
na «tendenciozno etiketiranje Hercegovaca kao ekstremnih
nacionalista, što među njima izaziva revolt».89 U tom kontekstu
zanimljivo je spominjanje pojma «hercegovački zid», koji
je upotrijebio Ivan Šibl, objašnjavajući situaciju unutar studentskog
pokreta. Taj je zid prema Šiblu bio baza na kojoj su
desni ekstremisti zasnivali svoju snagu i na kojoj je desna
rukovodeća garnitura zapravo gradila svoje pozicije.90 Savka
Dabčević Kučar tražila je objašnjenje što je to «hercegovački
zid» i nije ga dobila?91 Gušenjem nacionalnog pokreta koncem
1971. Paradžik je zatvoren, a dijelu političara koji su potom
došli na vlast Hercegovci su poslužili kao glavna meta napada.
Jedan od njih, Jure Bilić, napisao je da ih je lako prepoznavao
na skupovima po «kvadratnim glavama».92 Prvo
pojavljivanje Hrvata iz Hercegovine u političkom životu (u
hrvatskom kontekstu) učvrstilo im je stigmu nacionalista,
desničara!
Kada je komunistički režim Jure Bilića, Milke Planinc i
Ivice Račana propao, beogradska čaršija pokrenula je
Jugoslavensku narodnu armiju, koja je bila 54 militarizirani dio
Saveza komunista Jugoslavije, u rat protiv Republike
Hrvatske. Nakon prvih sukoba s hrvatskim braniteljima
Novosadska televizija objavila je prilog iz Vukovara i istočne
Slavonije. U tom prilogu lokalni Srbi izjavljivali su da njima
nisu problem Hrvati starosjedioci, nego doseljeni Hercegovci.
Nešto kasnije, u Zagrebu su se pojavili letci u kojima je pisalo
da Zagrepčani skijaju, a Hercegovci brane Hrvatsku. Nakon
što je pala zagrebačka špijunska mreža Organa bezbednosti
JNA (kolokvijalno KOS-a), otkriveno je da su priče o
Hercegovcima bile dio KOS-ove akcije protiv Hrvatske, kao i
jačanje regionalizama radi stvaranja jaza između hrvatskih
područja. Akciju je vodila tajna grupa Opera, formirana od pripadnika
KOS-a i nekih službenika CK SK Hrvatske.
Grupa je osnovana pri zapovjedništvu ratnog zrakoplovstva
i protuzračne obrane (RV i PVO) JNA. Izvela je niz terorističkih
akcija, a između ostaloga: raketiranje Banskih dvora
radi ubojstva hrvatskog Predsjednika, miniranje židovske
općine i groblja radi kompromitacije Republike Hrvatske i
dezavuiranja njezine vlasti. Pripadnici ove grupe suđeni su u
Beogradu i Zagrebu, s različitim motivima i optužbama. Pored
terorističkih akcija, oni su unutar informacijskog rata koji je
tada vođen protiv hrvatske vlasti, osmislili i izveli brojne propagandno-
psihološke akcije. Pored ostalog, ova grupa vodila
je kampanju protiv Hercegovaca, i uopće Hrvata iz Bosne i
Hercegovine. Također su prvi postavili tezu o dvostrukoj crti
funkcioniranja vlasti u Republici Hrvatskoj, na što se kasnije
nadovezala teza o dvostrukoj crti zapovijedanja u hrvatskoj
vojsci, u Hrvatskom vijeću obrane i sl. Za ovu vrstu akcija
rabljeni su različiti mediji, bilo da su vrbovani novinari, ili su
formirani novi mediji, primjerice televizijski program YUTEL.93
Jugoslavenska vojna kontraobavještajna služba (KOS)
imala je važnu ulogu u pripremi agresije na Hrvatsku i Bosnu
i Hercegovinu. Gotovo svi čelnici pobune u Hrvatskoj bili su
suradnici te službe, koja ih je usmjeravala, naoružavala,
obučavala i štitila od policijskih snaga. Pored opremanja paravojnih
postrojbi, protuobavještajna služba planirala je i terorističke
akcije, koje su opet bile dio šireg plana političke kompromitacije
i blokade novoformiranih republičkih vlasti.94 U isto
vrijeme obavještajno-sigurnosne službe JNA u BiH, uz pomoć
većeg dijela srpskih kadrova u MUP-u i drugim institucijama
provodile su različite akcije, pa i terorističke. Po sličnom
obrascu, kao i Židovska općina u Zagrebu, minirano je
Partizansko groblje u Mostaru. Bila je to jedna u nizu eksplozija
izazvanih temeljem plana o «kontroliranom izazivanju
panike», odnosno kontroliranom teroru.95 Cilj ove akcije bio je
uplašiti lokalno stanovništvo, te ga usmjeriti na promjenu
vlasti prosvjedima i natjerati na kapitulaciju pred «jugoslavenskim
snagama», ali i tobožnjom fašizacijom kompromitirati
novu demokratski izabranu vlast.
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 29.05.2008. u 07:00 sati.