U Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata i poraća
Komunistička partija Jugoslavije nije bila jaka politička i
društvena snaga. Pred rat je imala samo 196 članova, od kojih
je 46 bilo u Sarajevu, a 37 u Mostaru.62 Nacionalni interesi i ciljevi,
a ne velike ideje dali su snagu komunističkom pokretu u
Bosni i Hercegovini, a njegova nacionalna značajka bila je
dominantno srpska. Socijalna struktura bila je ruralna, a svaki
stoti član KPJ iz BiH u to vrijeme studirao je ili je imao završeni
fakultet.63 Za ocjenu strukture tobožnjih nositelja velike ideje ili
njezinih protivnika valja navesti i podatak o približno 900.000
nepismenih odraslih stanovnika Bosne i Hercegovine.
Nakon što je HSS-ovska vlast kapitulirala Ustaše su iskoristile
želju naroda za svojom državom i uspostavili svoju vlast
u Hercegovini, ne tražeći naravno ni od koga dopuštenje za
to. Dovoljna je bila njihova uloga emigranata i boraca za
nacionalnu stvar i žandarska vladavina Kraljevine Jugoslavije
nad većinom hrvatskog naroda. Katastrofalno socijalno i
gospodarsko stanje uzrokovalo je da se unutar svih naroda u
BiH, pa tako i unutar hrvatskog, našlo dovoljno onih koji su
zaluđeni velikim idejama povukli oružje na svoje susjede. Od
početka rata različiti komunistički-partizanski bilteni s Biokova
i s Mosora, te propagandisti iz splitske četničke centrale
Dobroslava Jevđevića, koji su se borili za obnovu Jugoslavije,
napadali su i prozivali sve Hrvate iz Hercegovine kao ustaše i
zlikovce. Posebno su udarali na uglednije i istaknutije ljude.
Time su htjeli potaknuti procese diferencijacije i pridobiti
stanovništvo za svoju ideju i pokret. Ono je pak bilo pod jakim
utjecajem tradicije i Katoličke crkve, te nije moglo u većem
broju prihvatiti komunističku ideju. Većinom je pasivno čekalo
razvoj događaja.
Želja za nacionalnom državom, nedoraslost političke elite,
i s tim vezano nesnalaženje u teškim vremenima Drugog
svjetskog rata koštali su Hrvate u Hercegovini, s Livnom i
Tomislavgradom oko 23.000 mrtvih. Ubijen je, uglavnom od
komunističkih partizana, svaki treći muškarac, prosječno star
23 godine. Hercegovina je uz to i temeljito opljačkana. Čak je
i ZAVNOBiH u siječnju 1945. reagirao na otimačinu hrane,
koju su provodile dalmatinske partizanske brigade u
Ljubuškom i Posušju.64 Na taj način, nakon Drugog svjetskog
rata vrlo efikasno provedena je «deustašizacija»
Hercegovine. Osim ustaša komunistički partizani poubijali su
u Hercegovini gotovo sve intelektualce, fratre-profesore
širokobriješke gimnazije, bivše HSS-ovce, te imućnije seljake.
Hercegovci su stradavali i izvan Hercegovine. Slikovit je primjer
hrvatskog intelektualca iz Mostara Ilije Jakovljevića, kojega
je kraljevska Jugoslavija zatvarala kao hrvatskog nacionalistu,
a Pavelićeva vlast držala ga je u koncentracijskom logoru kao
nedovoljno dobrog Hrvata, a skončao je u jugoslavenskom
komunističkom zatvoru kao čovjek građanske političke orijentacije
i kršćanskog svjetonazora.65 Gledano iz hrvatskog
rakursa ustaštvo je Hercegovinu osramotilo, a komunizam joj
je poubijao mladost, te uništio njezinu 48 društvenu elitu. Nije
ostao nitko tko bi s hrvatske strane, na vjerodostojan način,
predstavljao Hercegovinu i Hercegovce.
Komunistička partija Jugoslavije uspostavila je Bosnu i
Hercegovinu iz pragmatičnih političkih interesa i uredila je kao
jugoslavensku federalnu jedinicu, nemajući uvijek jasnu viziju
njezina društvenog i političkog razvoja. U vrijeme stvaranja
BiH i u poratnim godinama, ta republika zamišljena je kao svojevrsna
tampon zona između Hrvatske i Srbije. Politička realnost
postojanja Banovine Hrvatske, NDH, te utjecaja
Komunističke partije Hrvatske na području Posavine,
Cetinske krajine i dijela Hercegovine onemogućavao je pripajanje
BiH Srbiji. S druge strane srpska komunistička elita nije
se mogla zadovoljiti njezinom podjelom. Jedan od lidera
komunističkog pokreta iz BiH, Rodoljub Čolaković, tvrdio je da
je osnutak BiH uvjetovan potrebom veće stabilnosti
Jugoslavije, jer je stara Jugoslavija «bila rovita i zbog toga, što
je svi njeni narodi nisu smatrali svojom domovinom».66
Na osnivačkom kongresu KPJ BiH održanom u studenom
1948. član Politbiroa CK KPJ Moša Pijade rekao je: «Bosna i
Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim
narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika
u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.
Njeno stvaranje kao posebne narodne republike nije bilo diktovano
istorijskim državnopravnim razlozima, ma da obje
pokrajine pretstavljaju određenu istorijsku jedinicu, koja je
imala svoj posebni istorijski razvitak, jer je u srednjem vijeku,
stojeći između Srbije i Hrvatske, imala svoju posebnu državnu
organizaciju, i jer je ne samo dugo ostala pod osmanskom
vlašću nego je i pod vlašću aneksionističke sile Austro –
ugarske ostala u svojoj izolovanosti pod turskim feudalnim
sistemom, koji je u postepenom likvidiranju tek poslije prvog
svjetskog rata, a konačno tek u novoj Jugoslaviji. Istoriski
momenat igra ulogu samo ukoliko je u istoriskom razvitku ovih
zemalja u njima stvoren naročiti odnos u njihovom nacionalnom
sastavu, tako da u njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti
dio srpskog i dio hrvatskog naroda, dok treći dio stanovništva
sačinjavaju muslimani slovenskog porijekla, koji su primili
islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a u
velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se
danas može u Evropi naći stanovništvo bez nacionalnog obilježja
plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji
karakteriše skučenost turskog feudalizma. Prema tome,
Bosna i Hercegovina nisu, kao ostale naše narodne republike
država ove ili one jugoslavenske nacije, tj. Narodna Republika
Bosna i Hercegovina nema obilježja nacionalne republike kao
ostale. Ali baš u toj posebnosti karaktera Narodne Republike
Bosne i Hercegovine i leži njen pravi i veliki značaj.»67
Pijade je dodao: «Ne smijemo se uspavljivati time što je
nacionalno pitanje riješeno i ne smijemo zbog zaoštravanja
klasne borbe u periodu socijalističke izgradnje zaboravljati na
nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili
padati u pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju
neke nove, bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda
koja ne znači nikakav napredak, već naprotiv nazadak
prema postignutom rješenju nacionalnog pitanja u ovim oblastima.
»68 Predsjednik najšireg komunističkog fronta Saveza
socijalističkog radnog naroda SR BiH Todo Kurtović, u
Mostaru 1971. govoreći o državnosti republika rekao je da je
Bosna i Hercegovina kao država «rezultat današnjih okolnosti
i potreba, a ne historijskog prava».69
Odnos KPJ/SKJ prema BiH, kao i odnosi u BiH počinju se
mijenjati šezdesetih godina u skladu s ukupnim promjenama
u tadašnjoj Jugoslaviji. Društvena i politička kriza uzrokovali
su određenu liberalizaciju i decentralizaciju. U takvim okolnostima
jačala je bosansko-hercegovačka državnost. Tito je
radi stvaranja antihegemonističke koalicije forsirao jačanje
tzv. jugoslavenske političke periferije, pa tako i jačanje suverenosti
i autonomnosti BiH, da bi dostigao određenu
ravnotežu i simetriju naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije.
Tražio je da se BiH ponaša što suverenije kao tampon republika
između Srbije i Hrvatske. Od sredine šezdesetih BiH je
krenula prema emancipaciji od savezne administracije i to u tri
važna aspekta: proglašenje Muslimana nacijom, smanjivanje
represije nad Hrvatima i obuzdavanje velikosrpskih snaga.70
Tito je koristio bosansko-hercegovačke muslimane kao oruđe
svoje nesvrstane politike. Muslimanske prvake koristio je pri
susretima s liderima islamskih zemalja. Zauzvrat, muslimani
su na popisu stanovništva 1971., a u skladu s odlukom iz veljače
1968. donesenom na XVII. sjednici CK SK BiH, dobili
mogućnost izjašnjavati se Muslimanima u nacionalnom smislu.
71
Prenosimo:
Originalni znanstveni tekst. Autor dr. Ivica Lučić
National security and the future Vol.6 No.3-4. (01.09.2005.)
Podaci o autoru na kraju teksta.
Post je objavljen 26.05.2008. u 07:00 sati.