Marketing
Vremeplov
Babice rađam! - zavikala je. Ti znaš! - čulo se negdje iz hodnika. Kako ne bi znala, razmišljala je, ovo joj je peto dijete. Od kako se po drugi put udala nije imala sreće s porođajima. Prva curica joj je umrla drugi dan nakon poroda. Bar da je nije vidjela onako sićušnu, crne kovrčave kose. Još joj je jasno vidjela mala usta kako vraćaju natrag mlijeko koje je jedva uspjela posisati. I ime joj je već dala. Sve je išlo nekako naopako i taj put. U bolničkoj postelji dobila je uši! Nikome nije htjela reći da je ostale žene ne bi izbjegavale... A onda je jedna od žena uzela njenu robu i pobjegla iz rodilišta bez svog novoređenog djeteta. Na kraju su joj došli reći da joj je beba umrla. Nije joj se radovala od početka. Problemi u novom braku bili su svakodnevica... ali, sada kada je ostala bez malene - srce joj se kidalo! Nitko je nije mogao utješiti. Ni doktor koji je sjedio na njenom krevetu i grlio je. Ni policajac koji joj je vratio robu. Ni muž koji je govorio da će imati još djece. I sa drugom kćerkom porađala se devet dana... A sad joj ponovo nije dobro!
Rađam! ponovo je zavapila. Tko zna je li je itko čuo i ovaj put? Slike su se počele magliti... Babice, gubim svijest! bile su zadnje reči koje je uspjela izgovoriti. Ovaj put je čula. Ubrzani koraci, uznemireni glasovi koji se mješaju i gube - i napokon mir, mrak. Utonula je u sjećanja.
Bila je najstarije od dvanaestoro djece. Otac je želio sina. Bio je razočaran. Majka se osjećala krivom, nije rodila nasljednika. I sam Bog zna da im je trebala pomoć, muška ruka, netko tko bi zamjenio brojne nadničare. Posla je bilo toliko da se nekoliko njenih braća i sestara rodilo na njivi. Majka je bila preumorna da bi brinula o njima. Zaspala bi za vrijeme dojenja i ugušila bi slučajno novu bebu. Toliko željeni sin pao je po noći s kreveta - i utopio se u par litara vode. Da bar otac tog dana, prije spavanja, nije ostavio kain kraj kreveta. I ostala braća i sestre su odlazila iz njenog života gotovo preko noći, obične bolesti su u to vrijeme bile neizlječive. Ostalo je samo troje djece - tri sestre! Čak su se i one gotovo utopile u rijeci.
Moglo joj je biti samo 11-12 godina kad su je oko ponoći probudili povišeni glasovi. Otac je odlučio da je dovoljno stara da je počne voditi na njivu. Mati je molila da je ne budi još, dijete je, ali on je bio neumoljiv. Cijelu noć poskakivala je u kolima... Izgubio se, psovao je, nije mogao naći mostić kojim bi prošli preko rijeke. Lutali su cijelu noć. Šibao je konje i njenu dušu...Nikad nije ni imao lijepih riječi za ostale. Bio je strog i uvijek nervozan. Tko zna zašto ipak ga je volila. Prelaz su našli tek pred jutro. Na odredištu je čekala nepregledna njiva i kopanje s nadničarima. Nije ga htjela osramotiti pred drugima. Bila je među boljima. Nije ni mislila na posao, razmišljala je o Dragi. Voli ga još iz vrtića. A sad - još samo malo će ići u školu, nakon šestog razreda za nju će školovanje završiti. Tko zna kako će to izgledati kada više ne bude u školi. Više ga neće ni vidjeti. Da joj je bar on u blizini, sve bi bilo lakše. Zna da je još mala ali, volila bi da joj jednom postane muž. Nije ni slutila da o tome neće odlučivati ona sama...
Post je objavljen 15.05.2008. u 09:53 sati.