...opet me nema dugo... nemam volju za pisati nekako... skroz mi se izgubio onaj neki elan koji me držao kad sam tek otkrio ovaj blog... valjda se nekako ispraznio taj moj buffer za žalbe i cviljenje... s druge strane opet, teško mi je ovo zatvoriti, reći da neću više pisati... vezao sam se za tu moju "bocu" i dosta mi to znači nekako... i onda se dogodi da me nema toliko dugo da će me ovdje vjerojatno svi zaboraviti :-)) ...ipak neću zauvijek nestati, previše mi je drag ovaj blog da bi ga samo tako ugasio... pokušati ću malo češće se pozabaviti s njim...
...ovo ovdje je često bila podloga za moju komunikaciju prema jednoj dragoj osobi, a samim time niti ovaj put neće biti drukčije... valjda me ona nekako inspirira da istresem sve ovdje, jer drugdje ne mogu... prijatelji bi me smatrali ludim, a ionako više nikome ni ne pričam o tome kako mi je... odrasli smo svi i muče nas neki puno prizemniji problemi od ovih "osjećajnih"... znaš ono, kakvi osjećaji brate, kredit, posao, to ti je problem :-)) ...
...ono što me prije dva dana nekako izbacilo iz takta, po običaju rasturilo misli, je njeno ponovno javljanje... često pomislim o njoj, čini mi se da je sretna, iako zapravo nemam pojma, al pretpostavljam da je, i drago mi je zbog toga, iskreno... ni ne javljam joj se više, ne znam što sam joj značio, ili što joj sad značim, kaže da nešto da, ali ne znam, ne razumijem to... ne želim joj remetiti mir jer nismo više djeca, onako, nekad je bila najveća opasnost to što će joj neki njen dečko biti ljubomoran, so what, ali danas je to neki drugi život, ona s nekim živi, nije to više zajebancija... čudno je da koliko god se meni čini da je to neki davni prošli život, da mi još uvijek pomuti misli... otkad mi se javila, navela me na neko razmišljanje i to me toliko opteretilo da sam čak i sanjao sljedeću noć neki čudan nebulozni san u kojem se pojavljivala i koji nikako da još uvijek raspletem u glavi...
...malo sam ju grubo naveo na činjenicu da sam se dosta promijenio, da postoji neki novi "ja" i da stvari koje su mi nekad značile, da mi danas ne predstavljaju ništa... kao da sam ju htio nekako maknuti od sebe, iako znam da je ona sama uvijek najbolje pobjegla, bez da sam učinio išta krivo... i rekao sam da sam postao plitka i površna osoba, grub i bezosjećajan... nekako mi je glavna preokupacija u zadnje vrijeme što više izlaziti, što manje razmišljati, samo dobar provod, alkohol i komadi... nije mi ništa bitno, samo da je u blizini neka zgodna cura koja pokazuje interes... nije mi čak ni bitno mišljenje prijatelja... čak me i njihovi glupi, "ispravni" stavovi živciraju i sposoban sam im svašta izreći... i nije me briga za nikoga i ništa.... ma zapravo iako ima tu dosta istine, nije to baš tako... doduše, neki moji zadnji postupci nisu na tragu onoga kakav bi ja htio biti čovjek... ma i ne muči me previše to što svjesno radim gluposti, ali počnu me mučiti neka pitanja tek kad se ugasi svjetlo, a iz nekog razloga ne mogu zaspati... onda nastupi onaj stari "ja", koji je sposoban cijelu noć biti budan i vrtit u glavi 1000 različitih pitanja i sve ih izanalizirati...
...čudno je da i ona ima taj isti problem s noćnim mislima... i čudno je da se u njenim mislima u takvom trenutku pojavim baš ja... zašto ja?... zašto bezvezna avantura od prije 100 godina?... ma ok, naravno da to nije bezvezna avantura, iako bi nekome i bila samo to... nekome bezosjećajnom kakvim bi se ja htio prikazati... i glupa mi je ta životna ironija i stvarno me to smeta... zašto ja značim nekome tko mi godinama to nije pokazao i tko me na neki način odbacio?...iako razloge mogu razumjeti... zašto ne značim nekome tko me zaista želi i tko bi meni značio barem upola koliko mi je značila ona?... jer ovo je urnebesno glupa i nepravedna situacija u kojoj imam tako ružan osjećaj da nikad nisam dovoljno dobar... jer zašto u nekakvo čudno doba noći predstavljam nešto, a u stvarnom životu nikad ništa?... jer usred noći dobijem poruku, ali drugi dan više ne i odgovore... a takav osjećaj u meni samo izaziva grozan revolt i želju da budem loš... možda da smo nekad iskreno sjeli i popričali, možda bi sve odavno izgledalo normalnije... ovako mrzim tu svoju prokletu slabost kad je ona u pitanju... jer uzalud te voli onaj koga nemaš...
Please forgive me if i act a little strange
For i know now what i do..
Feels like lightning running through my veins
Every time i look at you...
Post je objavljen 13.05.2008. u 01:20 sati.