lišće je ležalo na podu i prekrivalo zemlju. mrtvo i izgaženo svud naokolo… ptica je zakriještala na sivom nebu ne znajući da ju promatra par suznih očiju sa zemlje. ona je spustila pogled sa ptice i zaklopila oči. sama sa smrću. okruživala ju je, svježa kao i rane na njezinim rukama. približila je svom licu ružu koju je držala i zatim ju bacila u otvoren grob. sagnula se i uzela grudu zemlje. mukli udarac odzvonio joj je u ušima. pogledala je dvojicu grobara koji su stajali u sjeni čempresa puštajući ju da se posljednji put pozdravi. usnama je oblikovala hvala, a oni su joj uzvratili spuštanjem glava. koraknula je na šljunčan put i počela hodati. čula je svaki udarac zemlje na lijes i svaki je padao kao da udara na njezino srce. izašla je kroz vrata groblja i zagledala se u zalazeće sunce. nije joj trebalo dugo da stigne kući. otključala je vrata i vidjela roditelje u kuhinji. govorili su joj nešto, ali ona ih nije slušala. nije doživljavala njihove riječi, samo je čula majčine jecaje. skinula se i otišla u sobu. hodala je gola dopuštajući hladnoći da ju dotakne. dovukla se do kreveta i uvukla u njega. kožu joj je dotaknula mekoća deke, na isti način kao što je i onda kada je prvi put legla s njim. tijelo joj je ponovno osjećalo njegove dodire i vrući dah. gušilo ju je u prsima i počela je vikati. vikanje su utišavalo i prerastalo u plač.
teško je otvorila svoje podbuhle oči. jastuk je bio mokar. okruživala ju je tama i mir. ogrnula se ogrtačem i prišla svom računalu. utipkala je adresu i pričekala dok se nisu otvorile otrovne stranice. zadnje riječi koje je napisao sjajile su preda njom na ekranu. riječi ljepše od vilinske pjesme, riječi namijenjene njoj. čitala ih je opet i iznova, iako je svaku riječ znala napamet.
na kraju posta nalazila se slika. na bijelom papiru crna ruža iz koje kaplje krv. ista slika na kraju svakog posta u posljednjih godinu dana. slika namijenjena njoj. počela je jecati. kliknula je na link za svoju poštu nastojeći se smiriti, ali samo se više uzbudila. tamo je stajala poruka od njega. njegovo ime, njegova adresa i kao predmet jedno veliko srce.
gledala je u ta slova ne vjerujući da su istinita. nije željela otvorit zbog straha da je ovo sve varka. ali ipak je. kliknula je na njegovo ime i počela se učitavati poruka.
čitala ju je bez daha, dok su joj se suze slijevale niz lice. uzdisala je za njegovim rukama. željela je da je tu. da je on tu, a ne njegove riječi.
trebalo joj je vremena da se smiri, a zatim je opet pročitala pismo tako da je osjećala svaki njegov osjećaj koji je on osjećao dok ga je pisao.
nitko, nikada, nigdje. ti, sada, tu.
sjedila je sama s crvenom ružom u rukama, bijelo lice krasile su joj suze, hladnoća joj nije smetala nije ni znala da postojim. tada sam prvi put ugledao anđela. pala je s neba i slomila svoja bijela krila, okaljala ih grijehom i blatom ovoga svijeta. pao sam na koljena i zahvalio bogu što je otišla iz raja.. pratio sam ju noću i danju, bio sam njezina sjena. živio sam za njezin osmjeh, umirao sa svakom njezinom suzom.. želio sam da je moja, želio sam njezine usne i njezinu dušu.
dala mi ih je. prije cijele vječnosti prvi put me poljubila. iako je prošla točno godina dana čini se kao da je to bio drugi život. udahnula mi je smrt, pružila tamu i pokazala noć. ušla mi je u život i snove, postala mi je sve. svaki moj strah, svaki moj san…
tako će i ostati moj anđele,
volim te.
ruke su joj utrnule, oči presušile. ugrizla se za usnu i osjetila bakren okus krvi. riječi ispisane njoj, zadnje koje je napisao. pogledala je vrijeme i shvatila je da je to napisao nekoliko sati prije nego je smrt došla po njega. nekoliko sati prije nego je otišao do vrata raja.
kliknula je print i otišla do ormara. stajala je ispred njega sve dok se nije odlučila za svoju crnu haljinicu. pažljivo ju je primila i prinijela licu tražeći njegov miris. prije nekoliko dana ju je doticao, držao. bacila ju je na krevet i otišla se urediti. trebao joj je cijeli sat, ali kada je bila gotova izgledala je kako i prvoga dana kada ju je vidio. bila je njegov pali anđeo. uzela je papir iz printera i izašla kroz vrata. osjećala je da se bliži zora pa je ubrzala korak. stigla je i stala. gledala je u humak koji je prekrivao njega. unutra leži ono što je ljubila i ono zbog čega je živjela. sjela je na sam grob i izvadila nešto iz džepa. njezina krv je za nekoliko trenutaka napajala žednu zemlju koja ga je prekrivala. nije bilo boli, samo praznina. stisnula je jače papir s pjesmom i umrljala ga svojom krvlju. nasmiješila se i pogledala na istok.
svitajuće sunce ispratilo je njezinu dušu u njegov vječni zagrljaj. ostalo je samo tijelo uređeno za svoj pokop na grobu u kojemu je željelo biti pokopano.
Post je objavljen 12.05.2008. u 23:48 sati.