Ponekada se stvarno pitam čija ruke piše sudbinu, tko sastavlja stihove naše svagdanje. Ima li taj netko neku određenu kvotu „života“ koju nam stavlja na raspolaganje. Pogledamo li oko sebe naći ćemo savršenstvo, ali ako dulje gledamo, dublje tražimo vidjeti ćemo da svemu i svakome fali nešto. Trenutak. Je li to smisao? Trenutak može biti savršen, njemu ništa ne fali. Trenutak. Koliko smo zadržali takvih trenutaka? Koliko ih se i sad sjetimo? A koliko ih nismo niti primijetili, koliko je njih bilo u prolazu, tražeći dušu. Je li lakše patiti za tim trenucima, nego ih što dulje bezgrešno zadržati? Je li ovo moj svijet ili je svijet prisvojio mene. Mogu li se oduprijeti toku kolotečine, mogu li ja kreirati sudbinu, pa da svakome dam po malo svega. Hoće li ih to zadovoljit? Hoću li ja biti sretan? Jesam li ti sad promijenio sudbinu? A sad?
Gledam potok, nigdje ne ide, tu je. Je li to njihov svijet? Plače li labud? Hoće li odletjeti? Može li poletjeti? Može li on pomutiti neki drugi svijet svojim suzama? Molim te probudi ga…
Male stvari…
Jedan…trenutak…
Post je objavljen 11.05.2008. u 23:41 sati.