Marketing
Bye Luo Land
Nedjelja - pripreme za odlazak iz ovog mjesta skoro pa na kraj svijeta u kojem sam stekao nove prijatelje ili ih možda mogu zvati familijom. 
Odlazimo na doručak i uživamo , ja u hrpi svježeg voća, Lilly u kobasicama, posljednji put u ovom hotelu. No dobro barem što se ovog puta tiče.
Gledam, oko nas više nema onoliko ljudi kao jučer. Većina ih je ranom zorom otišla put Nairobija. Zanimljiv hotel. Rade dva tri dana tjedno onako kako treba, a ostatak vremena samo odmaraju.
No dobro, ako sam do sada već vidio tolike razlike između poznatog svijeta i Afrike onda bi mi ovo trebalo biti najmanje čudno.
Ono što me više zaintrigiralo je ona priča o drugoj ženi odnosno o mnogoženstvu koje je ovdje opće prihvaćeno iako se ljudi deklariraju kao krščani.
"Kako to ide, znaš ono kad muškarac želi dovesti drugu ženu i to.. ?"
"Zašto pitaš ? Nisam ti valjda već dosadila?"
"Ma ne to. Zanima me kako reagira prva žena."
"Pa uglavnom odluka o ženidbi sa još jednom ženom nije jednostrana. Muž i žena dogovore uvjete pod kojima će nova žena doći. Uglavnom treba imati svoju kuću, svoju shambu i dobre preporuke."
"Misliš da ju prva žena lakše podnosi najbolje da joj bude kao neka sluškinja !?"
"Skoro pa točno. No ipak radije se bira neka koja ti je poznata. Naprimjer moja prva majka i moja prava majka su sestre po ocu. Tako da je ustvari kad je tata tražio treću ženu dobio preporuku od prve žene da uzme njenu sestru."
"Znam da sve to izgleda super sa muške strane ali kako otac odluči kojoj ženi ide koju noć ?"
"Pa jednostavno im veli 'Nočas sam kod te i te' " .
Smijeh.
"A vi ostale čekajte, ha ?"
"Tako nekako"
"A ljubomora? Mislim da taj dio meni nikako ne ide u glavu, a vjerojatno niti većini ljudi koje znam"
"Gle', to su stvari koje središ sam sa sobom prije nego odrasteš."
"Znači nema je ?"
"Pa nisam rekla da je baš sve savršeno."
Smijeh.
U hotel dolaze Janet i Tom (bratić iz Nairobija). Ostali će stići kasnije, valjda.
Ispred Hippo Bucka
Rukujemo se. Onim mlakim stiskom ruke kakav je vrlo uobičajen u Africi. Gotovo da neki put niti ne uspiješ uhvatiti ruku onoga s kime si se krenuo rukovati. Jasno mi je i zašto.
Dlan je prepun svakojakih bakterija. Ljudi ovdje uglavnom jedu rukama, odnosno desnom rukom, dakle održavaju svoj jedaći pribor čim čiščim.
Drugo pravilo je da nikada ne započinješ razgovor sa odraslom djevojkom ili ženom. To se smatra vrlo nepristojnim. Dobaciti joj nešto u stilu "Ej di si!" ili je dodirivati iz bilo kojeg razloga može te stajati zdravlja. Ako si im koliko toliko simpatičan.
Luo žene kao i Luo narod su dosta karakteristični i prepoznatljivi u cijeloj Keniji. Prvo što ih razlikuje od ostalih kenijaca je njihova građa.
Nisu visoki poput Maasaija no ima ih dvometraša poprilično puno. Imaju jake i izražajne kosti lica. Žene su im uglavnom više od onih koje poznajem i, kako mi se Lilly pohvalila, imaju lijepe noge. Čvrste i mesnate. A stražnjice su im impozantne.
Dakle jednom rječju - raskošne.
Luo muškarci imaju običaj svojim ženama priuštiti poprilično lagodan život. Nisu rijetki slučajevi da se žena jednostavno vrati doma ako ju muškarac previše izrabljuje kroz obavljanje poslova koje žene , po njenom mišljenju ne bi trebale raditi.
Kad se sjetim Giriyama i njihovog običaja gdje muški cuclaju mnazi po cijeli dan a žene rade sve oko i u kući, jasno mi je da Giriyame, a i sve ostale žene u Keniji žele Luo muškarca za muža.
Odlazimo u sobu po stvari i odjavljujemo se na recepciji. Tom je otišao autom nekuda i veli naći ćemo se na stanici. Moram priznati da mi je njegov engleski potpuno nerazumljiv. Nekakva verzija slanga i kenijskog luo izgovora. Par puta sam se našao u situaciji da pogledam Lilly. Ona pogleda mene i samo odmahne.
"Ni ja ga nisam skužila"
Krećemo prema stanici i zatvaramo poglavlje Homa Bay. Stanica je poput svih ostalih koje sam vidio u Africi. Osim što ima natkriveni dio gdje su klupice.
Došavši tamo zatičemo samo Olivu koja nas obavještava da imamo pozdrave od Sare i Boba koji nažalost nisu mogli doći. Imaju školu.
Aj, te škole nedjeljom stvarno znaju pomrsit račune.
Mašemo si sa prozora i skoro da bi se i pokoja suza mogla naći, samo da nije tako pakleno vruće. Sve ispare još na drugom milimetru.
Pred nama je 22 km strave i užasa. Onda 17 sati poskakivanja po rupama pogotovu iza Nairobija.
Žedna zemlja
Prva sljedeća stanica Kisii.
Stigavši u spomenuti gradić stajemo na malo duže vrijeme. Okrećem se na sjedalu poput čigre. Tražim male slatke banane. Sa strane vise dvojica krupnijih mladića kojima dodaju svežnjeve brašnastih banana (matoke) koje onda oni zamahom jednom rukom bacaju na krov autobusa. Autobus se puni svime i svačime. Omena koju vozimo u Mombasu se poprilično dobro "čuje" odozdo, gospođa ispred nas ima kokoš u krilu. Neki klipani unose kutije nekakvog kamenja i naslažu ih tik do zadnjeg sjedišta.
Ulaze i majke sa malom djecom. Počinje svađa gdje će tko sjediti jer izgleda da je prodano više karata nego ima sjedala u busu.
Nakon kratke prepirke djeca počinju mijenjati njegovatelj(ic)e svakih pola sata. Samo malkice otvore oči nasmiju se i odmah zaklope. Naviknuta su na graju, mnoštvo ljudi.
Dobro bijelce malo gledaju u čudu.
Prolazimo dijelom koji pamtim kao najljepši dio Afrike ikad viđen. Brda čaja, nasadi kave i passion fruita. Vidim i berače koji se motaju po plantažama. Ima i nekoliko hangara dolje u dolini. Nisam siguran služe li za pakiranje i skladištenje ili su možda ipak kakva zgrada za stanovanje.
Ljudi kupuju šečernu trsku na jednom stajalištu. Gledam po prvi puta kako se to jede. Zubima se započne guljenje te se onda nastavi rukama. Obzirom da sam došao u posjed jednog svežnja tih štapova odlučih se baciti na posao.
Gric. Gric.
Istina je jedna. Htio ili ne htio priznati ja ovome ne mogu ništa. Niti probiti vanjsku koru. Lilly to radi k'o od šale i daje mi da probam.
Unutra je nekakvo tkivo bijelo-žute boje poprilično podsjeća na spužvu no malo je tvrđe. Odgrizoh komadić i pogledam što drugi rade da ne bi bilo kao sa bombonima od baobaba.
Malo to zvačeš i onda ispljuneš.
Slatka voda poput one iz kokosa samo još koji stupanj slatkoće dodan. Ništa od ugodne arome, fantastičnog okusa ili ičega što sam očekivao.
Završivši polovicu oguljenog komada vraćam ga Lilly i velim da ne bih više. Bacam se na banane i kikiriki.
Oko mene sve puca od guljenja i imam osjećaj da bi i ono malo parmjesečno dijete kad bi se sada probudilo uzelo jedan štap i ogulilo ga bez problema.
To je nama naš način prehrane donio. Sve rafinirano i mekano da se topi u ustima. Vilica je oslabila, a ni zubi nisu baš Bog zna kaj.
Beba se našla u Lillynu krilu. Prislonila se na njene grudi i samo lagano skomucnula. Mislim da je dječak. Neke misli su mi prostrujale glavom i pomislih kako bi bilo putovati sa vlastitim djetetom.
Pogledah u Lilly i kao da me je pročitala.
"Hoćeš ti malo"
"Pa ovaj, znaš da se puno znojim" - pokušah sa jeftinim izvlačenjem.
"Ne smeta to njemu"
"Možda ipak da ga daš nekoj ženi radije"
U taj čas par sjedala ispred nas diže se jedan čovjek u šeširu i počne na swahiliju nešto govoriti. Po tonu i par riječi koje sam uspio shvatiti činilo mi se da nešto propovijeda.
Ispalo je da prodaje nekakve čudotvorne gelove koji su za sve bolesti. Samo ih umiješaš sa čajem ili ih utrljaš na bolno mjesto.
Lilly nije bilo dosta što je on sve nadrobio već je i sama htjela isprobati kako to djeluje.
U biti po mirisu prepoznah eterično ulje od eukaliptusa ili mente. Uskoro su se svim znatiželjnima zasuzile oči kad su se sinusi počeli puniti.
Tak vam i treba. Došavši do mene samo se pogledasmo i prezentacija time za mene biše gotova.
Lilly je još plakala do pred sam Nakuru.
Ne bi li se malo razbistrila odlazi nam kupiti nešto za jesti i piti. Vraća se za 15 minuta sa dva klipa kukuruza i "samosa"-ma (somalijskim tradicionalnim jelom). Izgleda da će mi ovaj Nakuru ostati u sjećanju po tom kukuruzu, a bome kad sam probao samose i po luku.
Naime samose su neka vrsta bosanskog bureka,barem punjenje, stavljenog u trokutasto pecivo sa dosta afro-arapskih začina.
Ma baš me briga. Kome smeta nek mi se makne s puta.
Nakon što smo povečerali polako tonemo u san. Iako sam zadnji budni putnik u busu polako dolazim do položaja u kojem se oči sklapaju i pomislih da stvarno spavam.
.....bude nas iza ponoći na cesti prije Nairobija i govore nam da izađemo iz busa. Vani je par terenskih vozila i prava mala armija naoružanih policajaca. Jedan od njih prilazi svakome pojedinačno i provjerava dokumente te prtljagu.
Zavukavši ruku u našu torbu i kratko čeprkavši po zmazanim čarapama i preznojenim gačama i majicama, samo se ispriča i krene dalje.
Ovo je poznata ruta za šverc droge i ovaj sat je isto tako pogodan za taj business. Na svu sreću nitko nije čak niti miraa-u imao. Ponudivši ih šečernom trskom ulazimo u bus i nastavljamo.
Do jutra nije više bilo ničega.
Poznati predjeli počinju negdje sa izlaskom sunca. Sela koja sam nekoliko puta vidio na svojim putovanjima. Mombasa je blizu.
Sa strane na samom ulasku u grad srećemo bus prepun mizungua - turista.
"Ej, kaj si fulal bus?"
Gledaju me u čudu i skoro da me nisu počeli slikati. Istina u mom busu sam jedini bijelac no to i nije tako loše. Ne znam bi li crncu bilo jednako ugodno u onom drugom busu.
Iskrcavši nas na glavnoj stanici umorne i strgane, šofer odlazi na odmor. Mi još trebamo uloviti matatu za Shanzu.
Cesta za Shanzu
Stigavši i odloživši stvari skoro se sruših na krevet i zadrijemah. U sobu su počeli navirati posjetitelji. Prvo Eunice, nakon nje Leah pa onda Paul,Brian i ostali susjedi. Nismo se vidjeli već skoro 10 dana.
Odlučih da bi mi za večeru pasalo nešto lagano i još malo voća.
Sva sreća na izlasku iz busa bio sam još toliko priseban da čim ih ugledah kupih dva ogromna obalna manga.
Mango
Veličina je ipak bitna !!!
Ah da skoro zaboravih "Sretan rođendan Lilly".
Post je objavljen 11.05.2008. u 20:15 sati.