Odlaziš u suton,
puštaš mi ruku.
Jesu li zbilja nestale
sve suze,
ima li još neka
da orosi ispucale usne?
Odlazim u suton.
Puštam nečije ruke.
Hodam uzavrelim pijeskom
gledam odlazak ptica.
Naplatile su dug.
Je li svaka pogreška samo vruća kaplja?...uvijek rastopi sve obrise najdražih očiju...
A možda i jug
zbilja negdje
zauvijek postoji...