Marketing
Sva'ko ima svoju Marinu
Nisam siguran koja je prva Marina ušla u moj život. Čini mi se da je to Marina koja je išla sa mnom u osnovnu školu. U osnovnoj je bila sasvim OK. Mogu reći da je bila nekako nesigurna... Općenito nesigurna. Ne znam... Valjda mi se činilo. Bila je najvišlja cura u razredu. Dosta dugo ju nisam vidio, pa valjda od kraja osnovne, a onda sam ju sreo pred Božić u jednoj trgovini. Gotovo da se i nije nešto promijenila. Ista je. Osim što nosi naočale. Nakon "gdje si, šta ima" razgovora, počeli smo pričati o naočalama... Ludilo tema.
Onda se jedne godine pojavila grupa Magnetic. Svidio mi se njihov prvi singl "Povedi me". Tada sam i kontaktirao pjevačicu Marinu putem e-maila. Pohvalio sam njihov rad i tako... Nakon kratkog dopisivanja, zamolio sam ju da mi pošalje CD novog singla "Što je dan". Nakon nekoliko dana se CD našao u mome poštanskom sandučiću. Na CD-u su bili i potpisi svih članova grupe. Bio sam oduševljen. Tako su se dopisivanja nastavila. Nedugo zatim razmijenili smo i brojeve mobitela. Dogovarali smo se za odlazak na kavu, ali se nikako nismo uspjeli naći zbog njezinih obaveza. I... onda smo se konačno uspjeli naći. U vlaku. Bilo je to 2006., dan prije Valentinova. Ja sam sa sestrom išao kući iz Osijeka. Sjedio sam u separéu vagona i gledao kroz prozor. Ugledao sam djevojku plave kose kako ide prema vlaku. Lice mi se učini poznatim i... Bila je to ona! Poslao sam joj SMS i odgovorila mi je da je ona u vlaku i da ide za Zagreb. Obilazio sam sve separée u vlaku i konačno je pronašao. Stao sam u hodniku i razvukao usnice u veliki osmijeh, a prvo što mi je rekla bilo je "Ajme, što si visok..." i tada smo se službeno upoznali. Cijelim smo putem stajali u hodniku vagona i pričali do Našica.
Ona je posebna cura. Toliko u sebi ima dobrote, topline za ljude. Biti ću joj zahvalan čitav život, jer mogu slobodno reći da mi je spasila život jedne večeri. Te je večeri Mirela došla po mene da idemo na cugu, a stara me nije pustila. Pobjegao sam. Vrativši se kući oko pola jedan naišao sam na zaključana vrata kuće. Poludio sam i... istog trena izgubio volju za životom. Bilo mi je dosta svega... takvog ograničenog življenja. Otišao sam u garažu i legao na stari dvosjed. Suze su mi same curile niz lice dok sam u sebi istovremeno osjećao bijes, razočarenje... U glavi su mi se skupljale samo crne misli. Ubit ću se! Sad je kraj... No, srećom, javio sam se Marini. Dopisivanje s njom do nekih tri ujutro me smirilo. Urazumila me i uputila sve razloge zašto bih trebao nastaviti živjeti. Siguran sam da tada nije nje bilo, sada mene ne bi bilo. Iskrena srca joj hvala na svemu. Samo... Nekako mi je žao što sam ju opterećivao svojim jadima.
Još dan danas imam kartu za vlak toga dana kada smo se našli u istom vlaku... Već je izblijedjela, ali još se vide brojke, slova...
Njihov drugi album "Za tebe" mi je osobno uručila sa posvetom kada smo se našli u Osijeku na trgu. Treći album "Nothing's gonna stop us now" mi je Saša kupio kada smo pred Božić bili u Osijeku i švrljali gradom...
Još jednu Marinu sam upoznao kada sam se prošle godine u jesen doselio u Osijek. Postala mi je cimerica. Ne znam što reći o njoj...
Mislim da je ona jedna od ljudi u mome životu koji vole duboke misli. Barem sam takav dojam stekao. Sa njom mogu stvarno popričati o bilo čemu dubokoumnom, upustiti se u takvu nekakvu raspravu. Zna saslušati čovjeka, ući u srž nekog problema, dati odličan savjet. Marina je zakon! Žao mi je što se onda jednog dana odselila i ti su razgovori s njom tada iščezli. Ipak su nam sada preostale kave, izlasci... Eh, Marina... Hvala ti za svaku riječ, hvala ti za sve.
Onda je došao jedan dan u Osijeku kada su, sada već bivše cimerice, išle van. Htio sam i ja ići, ali me sprječavalo to što sam ostao bez novaca. No, ispalo je da to nije nikakav problem. Otišao sam s njima. Te sam večeri upoznao još jednu Marinu i ona mi se svidjela u nekom drugom pogledu... Presimpatična cura... I nakon toga smo izlaska završili svi kod nje u stanu. Još mi se i više svidjela koliko je te večeri bila spontana, dobronamjerna... Misli o njoj sam zadržavao u sebi.
Došao je onda dan kada je (bivša) cimerica Marija slavila rođendan. Došla je bivša cimerica Marina i "moja" Marina. Cijelu večer sam pogledavao u nju, ali nam se pogledi nisu sretali. Kasnije je došla do mene i sjela na pod. U glavi mi se samo vrti kako je rekla da joj u životu treba nekakav manijak, a ja sam joj na to rekao kako sam ja dovoljno manijak... a tada je i moja sestra to potvrdila ubacivši se u razgovor. Zaista se ne sjećam ostatka razgovora.
Nakon nekoliko sam dana od tog slavlja konačno prikupio dovoljno hrabrosti da nazovem bivšu cimericu kako bi mi dala njen broj mobitela. Umjesto broja sam dobio kantu hladne vode po glavi saznavši da ima dečka. Digao sam ruke od nje... a možda nisam trebao. Možda sam ipak mogao uzeti broj, nazvati ju i pozvati na kavu... Tko zna?! Nikada ne znaš sa tim Marinama. Sve su različite.
I... tako sam ja u potrazi za svojom Marinom. Sva'ko ima svoju Marinu... I ne mora se nužno zvati Marina, jer ovdje se zapravo ne radi o Marinama. Ovdje se radi o zajedničkoj sreći tipa i cure, mladića i djevojke, muškarca i žene...
Post je objavljen 09.05.2008. u 17:42 sati.