Riječi pupaju na granama, linjaju se proljećima i jesenima, a svi se pravimo tupavim, glupavim i neukim ribama. Šutimo u vodi, šutimo na zraku. Patimo u jednom i drugom strahu.
Čuju se iz daljine ptice. Nešto bilže su tvornice što sukljaju u zrak, no to i daje ovom danu moć da ne postane mrak. Kraju je i to ljeto, prošlo je nekako lijepo, a često je i sveto izgledalo sve to što se pojavljivalo oko nas. Šutjeli smo kada nismo trebali, ali je puno bolje da je tako. Nitko nije plak'o ovih zadnjih dana, ali mi se čini da sam u par navrata vidio svoje suze. Neki osjećaj koji ti iz grla uze sve ono što to muči i opominje te da ne može dalje onako kako si mislio da mora biti. Često prestajem piti, i to me sve skupa buni jer znam da ljudi nisu stvoreni ludi, nego su to postali, ali tko sam ja da im sudim? Čini se ludim svaki taj pokret, svaki okret oko svoje ili tuđe osi, pa ne razmišljamo dok preko žerave hodamo bosi, jer nas trenutno ne boli. Ne još. Ne poznajemo boli, mislimo da smo bolji ako plačemo u tišini dok nas nitko ne vidi. Mi samo mislimo. Možda je to jedino što ubiti i poznamo, al ne prepoznamo na vrijeme ono sitno, ono bitno. Čini se nebitno i mrtvo sve ono što je samo po sebi... daleko. Tko je pričao o metrima, ja pričam o svjetlosti!? Ja pričam, ali to zaista i mislim, potrebno je vrijeme da se čovjek smjesti u vrijeme koje ga steže, u krugove koji ga gnječe, koji ga mjese i razvlače. Mi smo samo čimpanze koje se veru, neprestano se penju i odugovlače ono što treba da bude od sviju nas jače. Glumci bez uloga. Ritam bez bas noge i prokletog preglasnog doboša. A u stvari, zaboli me kurac za sve te nesvrstane emocije. Nije meni iskreno žao, ja samo ne volim nepravdu. Nisam zaljubljen u oči, ali me impresioniraju guzice. Ipak, više volim pravdu, ma koliko god često lagao sam sebi i ostalima, varao i stvarao imaginarnu sliku vjernosti životu. Ili upravo to mrzim...
Glad prema slobodi je neutaživa, toga moram biti svjestan. Tu nema laži. Jedina laž je sloboda. Ne možeš sa tri boda parirati prvaku koji je odavno u zraku, tako visoko, puno više o tebe i ne pozna dileme. Jedina dilema je laž, a sloboda nije radni staž, preživljavanje na rubu, al zapalit ću trubu da mi bude malo bolje, da se promijene boje u neke svjetlije i ljepše, u neke crvene boje trešnje... Ili lubenice, nije toliko bitno koje boje će biti oko mene dok su laži slobode samo dileme koje će progutat vrijeme. Nemam dovoljno snage da vrisnem jer upravo sada propadam u sebi, preživljavam u tebi, u nama je galama. Velika buka koja neprestano guta sama sebe, u kakofoniji realnosti ne može propast', može samo opstat u svemu onome što nas gazi. Znam da smo goli kurac na Mliječnoj stazi, ali me smeta kada spazim da postoje tvari i sitni bakcili od kojih nastaju debili. Koja je to bolest, koji virus nas prati možda nikad' nećemo znati jer smo presitni da bi mogli shvatit' te velike stvari koje kažu oni stari što puno toga znaju, puno toga prate i imaju karakter puno jači od moga ega koji se sprema da skoči sa ovog balkona u neki novi dio ozona koji je samo krinka za kraj. Ja bi najrađe otiša' u raj, u neki novi svijet gdje je život lijep. Ne trebam puno, samo komad tla - ove zemlje i mrvu mora, da se okupam u ljeto i hranim se zimi, da se radujem oseci i plimi, da me razumije ona najbolja žena što mi nedjeljom pred mise složi odjela na stolicu pokraj kreveta prije nego krenem da se smijem ljudima što vjeruju u ono što sam u sebi pronašao davno sam. Ja bi najrađe neki hram, neku spilju da me bolje čuva od ovog podstanarskog krova, ali nije to moja volja već njegova ili vaša, ma zamisli... ne treba mi kockica hasha da se umirim, dosta su mi i dva - tri pajdaša koji mogu da prate sve moje debate, moje varljive krinke i neke nedužne klinke da mi se dive dok naručujem pive koje neću ni popit' već ih poklonit onoj istoj trojici koji su sa mnom i sjeli te vrele ljetne noći, pa me ajde zaustavi, probaj zakočit.
Želim skočit visoko sa zvonika ili sa crkve, sa rive prema brdu i nazad u krpe, zaustavit satove koji me prate i izrepat neki jebeni šanžer iz automata zvanog moja debata.
MOJA DEBATA
Ja se ne volim danju, ja se ne volim noću, volim ljude ali još više samoću.
Nju stvarno pravo volim i sa svima se borim da ju obranim od gomile sranja koja izlaze iz glava ovih malih budala, ovih nejakih ljudi koji se vole smijat' kad se netko trudi.
Ja ne volim mrak, ja ne volim noć, ali po danju ne mogu kroz mjesec proć'.
Sa suncem dolaze mirisi, ali ja ih tek gutam noću, jer tada mogu šta 'oću i ni'ko ne može reć' da sam popio bocu ili dvije da se smijem, a da sam ubiti tužan i tako ružan da moram stat.
Mene počinje prat' neki bolestan feel, a nikad nisam znao kako snažan je plin od kojeg me manta i nosi sve dalje od vlastite osi, od svojih gibanja i znanja, a samo sranja oko mene plove poput turista Čeha koji se gnjoje, roje i broje sredinom sedmog kada najviše gledam prema moru u daljinu da mi pošalje plimu, da otplutam negdje daleko, pa da se vratim kada prestane biti tako gusto kao kašica il' juha od gljiva, ali onih ludih zbog kojih će sudit' dilera i konzumenta, ali mene ne, ja sam debel a atleta. Takav je odnos i moja debata, iz gliba i blata mogu izać ko tata, ili ko peder, nikad štreber, ali tih i povučen - naučen za rat koji je naručen i prolongira start ove utrke života, al moram prestat srat jer će zabolit' ove nejake ruke koje su klale za ideale, ali samo budale za njih ginu dok ja se koprcam kao vojnik Ryan ili ona nevoljna Meg koju gledam kroz led jer mi se čini da je mrtva koliko se pumpa svim sranjima ovim i onim, a tako je postala stara da se prestala karat, a ipak bi htjela da se osjeti zdrava. Tako i ja, samo na tren zaglumim da sam opet njen, ne njen - od Ryan Meg, već dio one što mi je sjebala svijet, moj ocean bez dna, ona što me je slomila - e baš ta! Možda ona i danas kaže da sam bio nešto što ne želi nitko, ali dobro znam da laže i to, jer ona me htjela kad sam bio ko zemlja p'jan i kad sam bio tužan i sam, kad sam bio mrtav a živ, ona me htjela kad sam bio u pravu i kriv. Neću lagat' da me sada boli kurac za ta sranja i ljubav, ali istina je živa sve dok ima piva, a kada trijezan mislim samo se smijem i pizdim koliko glup sam bio i koliko glup još i danas mogu biti da se moram kriti od svih tih osjećanja jer to su samo moja sranja koja mogu i ne moram da dijelim, ali želim jer onda nisam sam pa makar nestao sav taj "bla bla bla" san. Kada krenem ja ne mogu stat jer želim svima reć' koja je igra i čija je riječ prokleta od boga vašeg i moga, našeg roda, ovog govnovoda u kome se penje samo onaj što je otporan na smrad, a smrad je i osjećaj, kao i glad. Sad prestajem srat, nek' izvine svi koje sam spomenuo tad dok sam bio lud, znači danas i juče', neka oproste za sutra jer sutra me vuče da još luđe krenem i pokrenem vrijeme da što prije prođe prije nove koče pune riba onih sa istoga dna iz kojeg sam isplivao ja nekada davno dok nisam znao gdje i zašto prolazim još jednom kroz to isto stanje. Samo moje sranje. Hvala moje dame, šabani i draga mama, svima vam hvala, ali nisam budala dragi tata, koliko god ti želio bolje bit će kako srce moje, ali moje kaže i ako budem htio živit' od gaže do gaže - to su moje gaže i bez garaže ću biti bolji i jači, pa me tlači jer tako postajem kraći na dodir, ali duži na pogled koji vas gleda i vjeruje u bolje. Moje bolje. Svima hvala pa me jebi, ali nemaš muda - hvala bogu - no kažem to onako zbog stiha, nisi hrabra - a daleko je kita, moraš pronaći drugi način do mene, jer kad skrenem morat ćete bježat i prestat srat, baš kao ja sad!
Post je objavljen 09.05.2008. u 00:28 sati.