Sjedajuci na suho lišće pored potoka koji se elegantno provlaći kroz kamenja razmišljao sam. Pustio sam misli da idu tokom gracioznog potoka. Tako nošene misli su pjevale proljetnu pjesmu punu veselih boja. Poskakivale su na potoku ogledavajuci se u veličanstvenom zelenilu tek prolistale šume...
Potok je bivao brži. Misli su protjecale kroz starei tajnovite mlinove i dalje pjevajuci proljetne pjesme...
Potok postade rijeka. Mirna i staložena rijeka je nadahnjivala svojojm blagotvornošću...
Odjednom grad... i.....i.....i... ta prokleta bića. Mislim da ih zovu ljudi.
Misli su izgubile volju za svakim životnim pokretom. Postao sam slijep i gluh. Misli su pjevale morbidne pjesme. Ljudi su sve pokvarili
Post je objavljen 08.05.2008. u 23:58 sati.