Iron Maiden – Seventh Son Of A Seventh Son
(recenzija albuma)
Danas, u trenutku kada pišem ovu recenziju, 21 jednu godinu nakon što je snimljen, SSOASS se smatra jednim od kultnih albuma svog žanra i jednim od najboljih albuma svojeg stvaraoca- benda Iron Maiden. Nema mi druge nego pokorno se složiti s tom tvrdnjom. SSOASS je po meni vrh koji je Iron Maiden postigao tijekom svoje 30 i neštogodišnje karijere i do kojeg će se jako teško, skoro pa i nikako moći opet popeti. Ovaj album ima sve što jedan klasičan Maidenovski album treba imati, pa i više. Ovdje nema slabih pjesama, boljka koja inače kronično muči albume Maidena - 4 remek-djela pa 4 osrednje ili loše pjesme. Album je konceptualan pa ga je lakše pratiti kroz priču ( ne namjeravam ju pričati, otkrijte ju sami ako već niste) ,a tu je i element progresivnosti u pjesmama, pogotovo istaknut u Infinite Dreams i The Prophecy se pobrinuo da one ne zaglibe u ponavljanje koje inače zna razoriti neke sasvim solidne pjesme Maidena. Ukratko, album i pjesme teku i veoma se lako upijaju, nema zastajkivanja i perioda na kojima prst leti prema „fast forward“. Također je tekstualni dio dubok i na mahove tjera na razmišljanje.
Na ovom albumu uveden je i jedan novi glazbeni element oko kojeg su se vodile žestoke rasprave u krugovima fanova Iron Maidena- to su klavijature i njihova uloga na ovom albumu. Moje mišljenje je da su klavijature na ovom albumu jedino poboljšale zvuk benda dodajući mu još jedan sloj koji ga ispunjava i povezuje bez da mu išta uzima. To se najjasnije i najljepše vidi na naslovnoj pjesmi Seventh Son Of A Seventh Son i njenom genijalnom, polagano ambijentalnom instrumentalnom djelu koji se polako gradi na klavijaturama, pomalo jezivim gitarama na delay efektu te bildajućim bubnjanjem, na ovom albumu sjajnog, Nicka McBraina prije nego što eksplodira u izvrsnim solažama.
Poseban spomen bi trebalo dati i dvama singlovima s albuma: Can I Play With Madness i The Evil That Men Do. Ova prva je s pravom najuspješniji singl koji su Maideni ikada izdali zahvaljujući prokleto zaraznoj melodiji koja vas jednostavno tjera da ju preslušavate ponovo i ponovo, dok je The Evil That Men Do zaradila trajno mjesto na mom mp3-u zahvaljujući predivnim riječima i isto tako zaraznoj melodiji. Fascinira me da je jedna ovakva pjesma (ako ne ljubavna, onda bar pjesma o ljubavi-postoji razlika J ) našla svoje mjesto u Maidenovoj diskografiji punoj tema o ratovima, smrti, prolaznosti života i sličnom motivskom sivilu i općoj melankoliji. Al ispala je genijalno.
Preostale tri pjesme, Moonchild, The Clairvoyant i Only The Good Die Young su također, bez sumnje , na razini kvalitete kao i ostale samo možda mrvicu melodijski malo manje upečatljive. Zanimljivo je i ponavljanje prvih stihova iz Moonchild (citat) kao zadnjih stihova u Only The Good Die Young kao dokaz nekog ciklusa koji se može opet ponoviti.
Sve u svemu, fascinantan album u kojem ćete garantirano uživati, i iako nije baš tipični tipični Iron Maiden od ga srca preporučujem odmah bok uz bok sa Powerslaveom i Piece Of Mind.
Post je objavljen 08.05.2008. u 15:28 sati.