Marketing
Anida (3.dio)
.....Anida nije namjeravala preudati se. Takvo što nije joj palo ni na pamet, njena nutrina slomila se poput hljeba, na dva dijela, za kćer Ivu i sina Mateja, od sada će samo za njih postojati i za njih skrbiti.
Sjenke su padale na sjever i drveće joj nije nudilo zaklon kad se penjala uzbrdo, naspram polja i vinograda, prema livadama i proplancima noseći u jednoj ruci košaru s dva joj najdraža smotuljka koji drijemaju, a u drugoj praznu pamučnu vreću. Stigla je gotovo nakon sat vremena hoda. Iz džepa pregače izvukla je bijelu gazu i prekrila košaru da mušice ili pak ose ne bi smetale djecu, pa ih zaljulja dva-tri puta kao da su u kolijevci, izgovori nekoliko riječi ljubavi što ih majka tepa djeci kao skivenom blagu, a zatim se dohvati vreće, raširi je i zavrne do pola te stane brati čaj. Nije dugo trajalo dok joj prve suze opet nisu potekle, razmišljajući o njemu i svojoj nesreći, o muškarcima iz sela i kako joj svaki dan dolaze na prag, nešto donose ili kažu da bi pomogli, a nikada prije nisu takvo što činili, pa iako tragedija mijenja ljude, u ćud ovih što su je odjednom počeli nutkati svojom pažnjom ipak je sumnjala. U njihovim postupcima osjećala je neku neobjašnjivu lažnost, dobru volju pretjeranom, riječi nedovoljno iskrenima, a posjete suvišnima. NIje željela društvo, niti čije jadikovanje, nagađanja i priče starijih o takvim događajima, htjela je da je ostave kao i prije, a ne da rastežu njeno srce s ovog svijeta na onaj, njoj nedostupan, u kojem vječno počiva otac njene djece i muž kojeg je zavoljela.
Tako zamišljena odjednom se prene shvativši da se udaljila od košare i okrene se da pogleda na djecu. Na gazi spazi velikog stršljena koji kao da bocka kroz tkaninu, pa se uplaši i onako crvena u licu zaboravi suze i potrči do košare da ga otjera. Kako je bio izranjavan od drugih kukaca, stršljen je nespretno zamahnuo krilima i usprkos Anidinom postupku, kad je ugrabila košaru i potrčala dalje sletio je na njeno rame i ubo je žalcem. Odmah je znala što se dogodilo i u panici što brže krenula niz brdo prema selu. Znoj je potekao niz njeno čelo i ubrzo joj počeo magliti pogled, osjetila je umor, ali bol uboda odagnala je u brizi za djecu. No bila je predaleko. Vikanje joj ne bi pomoglo, u ovim brdima nema nikoga, žene beru čaj kasnije, a ona je otišla od kuće u ranije doba samo da izbjegne neželjene goste.
Odmakla je večer, crvčci pošli na spavanje, a djeca ogladnila i glasno se rasplakala u košari od trstike, kad su je pronašli. Dvojica odrješitelja, isti oni koji su joj izboli muža, odnijeli su njeno besvijesno tijelo mesarevoj ženi, ona je poznavala medicinu bolje nego i neki liječnici, bez ikakvih škola i knjižurina, zadobila je glas najbolje iscjeliteljice u desetak sela i činilo se da je Anida u dobrim rukama. Došla je k sebi drugog dana oko podneva, posrkala juhu iz šalice i podojila djecu. To je odagnalo seosku graju što se skupila oko mesareve kuće i od jutra nagađala hoće li Anida preživjeti, kome će djeca, što će biti s imanjem i je li to kraj ove zlosutne nevere što hara nad njihovim glavama, kao da se boje za svoj život, a ne njen. Kad je na izmaku bila sedmica otkako je pretrpjela ubod, njeni spasitelji su se ponudili, nesebično kao i prije, da je smjeste kući, pokose dvorište i pregledaju staju, jer nitko u selu zapravo ne zna koliko stoke ima Anida i znalci kao njih dvojica bili bi joj od pomoći. Trebala joj je, ali ih je svejedno odbila. Zahvalila se i otišla kući, mesaru i ženi obećala se odužiti dobrom krmačom, a svojim spasiocima dvama mladim janjcima.
Ne pokazujući ljutnju što se u tom trenutku rukovala s osvetom, obojica su šutke pošli svojim kućama, snujući što će dalje. No bliže je bilo to što su se napili u krčmi večer nakon i oštricama noževa zabadali u drveni šank rezbareći svoj bijes na tuđu imovinu. Krčmar, vidjevši što su učinili od skupe drvenine koju svaki dan predano čisti i polira voskom što ga sam priprema, izbacio ih je napolje, jednom od njih bacivši nož u grmlje preko puta. Kriveći Anidu za to, ovaj što je tražio svoj nož na sve četiri u dva sata ujutro ne znajući gdje mu je glava, a gdje noge, odustavši od uzaludne potrage uputi se k njoj u namjeri da se obračuna s tvrdoglavom i nerazumnom ženom koju nitko nije naučio pameti, da shvati tko je i što je "pravi muškarac". Drugi ga je slijedio, nabadajući za obrisom ispred, iako je to moglo biti stablo ili duh, njemu bi bilo isto, gacao bi za njim u plićaku ljudskosti, bez namjere da se odupre nagonu što ga vodi. Razbili su prozorčić na ulaznim vratima i okrenuli ključ dva puta, te se pustili unutra kao da su na svome. Čuvši zvukove odozdo, Anida je u strahu silazila niz stepenice u rukama držeći ukrasnu drvenu vazu da savlada provalnike. No uvidjevši da su oni prođe je užas, jer je znala da nisu došli krasti. Uz njihovu dreku i njen vrisak što su ga ubrzo utišali dlanom preko usta i nožem pod grlo, zaprijetili su da će zaklati djecu kako su joj i muža, i stali je silovati, jedan pa drugi, dirajući je kao samo jedan čovjek prije njih, ali ne nježno i polako, već grubo, naglo i surovo, kao dva pijana divljaka koja nikad nisu ženu dotakli, a kamoli joj život nedavno spasili. Time su se pravdali, pozivali na oholost kojom ih je odbijala, ne trpeći njihovu dobrotu pored sebe, kao da je bolja od njih, sad će joj pokazati, što je odbila, a sve je moglo biti ljepše i lakše, samo da je malo ljubaznija bila, pa sada neka vidi kako je njima.
Ostavili su je na podu, razderane spavaćice, uz nekoliko psovki i prijetnju kako će se ujutro vratiti. Dok je u grču boli ležala na hladnom drvetu, njene misli su utihnule, košmar se probudio, ostala je sama u polumraku, tek s jednom odlukom koja ju je osvijestila. Bijeg. Nije namjeravala čekati ni jutro, ni njih, ni strah da je uhvate u svoj obruč i naizmjenice stanu stezati, ustala je i potrčala na kat, spremila kovčeg odjeće, potrpala u njeg nešto hrane, omotnicu s novcem spremila u džep kaputića, djecu u njihovu košaru i izjurila iz kuće u dvorište. Upregnula je kola brže nego ikada prije, i sama se čudeći kako joj ruke ne drhte, nastojeći smisliti kuda je pametno poći, a tad se dosjetila, umirila je konje i tiho ih potjerala van, ne osvrćući se, jer osveta je možda njezina...
Post je objavljen 08.05.2008. u 13:50 sati.