... da je demagoški potez sindikata koji je najavio pokretanje potpisivanja peticije za ukidanje saborskih mirovina.
Jer da je zanemariv broj tih mirovina. 399. Pa bi se vraćanjem njihovih mirovina u normalne okvire ostale mirovine povećale za 2-3 kune.
Ona bi da njihove mirovine ostanu devet iljada kuna, a da se njenoj materi popne na osam iljada.
Pa upravo se o tome i radi, draga Anita. Da je tvojoj (i mojoj, kad već dilimo, daćemo i mojoj valjda) materi mirovina osan iljada, briga bi nas bilo da oni banditi imaju i šesnaest. I onda oni ne bi ni bili banditi koji se misle samo za svoje guzice. To bi značilo da im i naše guzice nešto znače. Da njihove pozadine u saborskin foteljama nekog vraga poduzimaju, da se ipak mrdaju.
Ali to će biti na svetog Nikada.
Ja baš mislin da je Malenica koristila demagogiju i "ne-zamirit-se" metodu u sinoćnjem elaboriranju svoje blogerske teme. Znate, ja znan i ovakvih i onakvih saborskih zastupnika... neki su stvarno zaslužili...blabla...
Blablabla! Što si ćorava?! Što ne vidiš u čemu je problem? Što ne vidiš pod kojin UVJETIMA oni idu u mirovinu, ako ćemo i zanemarit iznos koji dobiju? Što ne vidiš da nisu ZARADILI ni lipe od tih silnih kuna? Odu u penziju dvadeset godina prije nas šljakera i muzu državu još pedeset, a pošteni penzići štedljivo umru nakon nekoliko miseci primanja crkavice.
Pa iz avijona se vide razlozi zbog kojih tražimo ukidanje te sprdačine!
I što? Svi su drugi munjeni, samo smo mi vrli Hrvati, tj. naši predstavnici koji sebi i svojima namištaju sve što stignu, samo su oni pametni?
Slovenci su uštedili puno ukidanjem saborskih mirovina svojim zastupnicima? Koliko ih oni imaju? Petnaest?
Ali šta ćemo se mi za glupin Slovencima povest? Mi moramo baš obrnuto od njih napravit! Pa to su nam trenutno ljuti neprijatelji. Mi tribamo, baš za inat, svojin sabornicima dat po sto iljada kuna mjesečno! Nek se oni jadni Slovenci i ostali Europljani požderu od jada. Nek budu ljubomorni. Luzeri.
Svojedobno san čula jednu sličnu izjavu, sličan stav. Kad su na Pagu montirali vjetroelektranu i ukrotili buru, koja inače onako bez veze puše po cijelu zimu i samo zatvara mostove, kad su je upregnuli da usput stvara i struju i kad je pokusni rad pokazao da može proizvesti 15 miljuna kilovatsati i pokriti potrebe gotovo čitavog otoka (ovo govorim napamet, okvirno i ilustrativno), HEP-ova reakcija je bila otprilike ovakva: to je zanemariva količina, veliki su troškovi ubacivanja u sustav, preskupa investicija, neisplativo, i slično.
I ko je tu lud?
Pa je li se neko od njih sjetio da možda nije važna samo količina dobivene struje nego i način njenog dobivanja, ekološki prihvatljiv i čist, iz obnovljivog i neiscrpivog izvora?
Je li nekome palo na pamet psihološka važnost tog projekta, njegov utjecaj na našu svijest? Na saznanje da možemo ponekad, samo nekad, malo prestati zlorabiti prirodu i biti joj prijatelj, partner? Pa makar nas to nešto i koštalo.
Ista stvar ponavlja se i sada. Zar se ne podrazumijeva psihološka važnost oduzimanja privilegija onima koji ih nisu opravdali ni zaslužili?
Ne znam. Meni sve bistro. Kristalno.
Druga stvar mi je blesava. Da takve stvari moramo tražit na ulicama.
Ali eto. Srednjoškolci nas podsjetiše.
Ulica je zakon.
Još mi jedna stvar pada napamet. Ako je (malen) broj povlaštenih saborskih i dužnosničkih mirovina nekakav argument da prestanemo lajat i širit demagogiju i da ih ostavimo da uživaju u svom malom uređenom vrtu usred naše đungle, onda zašto neki drugi mali brojevi ne podliježu istoj logici?
Koliko u Hrvatskoj ima djece teških invalida s posebnim potrebama, čiji roditelji se ne mogu nikako izboriti da im osiguraju dostojan život? Koliko ima bolesnika od rijetkih bolesti čiji lijekovi koštaju masu, a ne može ih se uvrstiti u listu besplatnih lijekova? Koliko ima slijepih kojima su potrebni dresirani psi? Koliko tih pasa treba školovati? Mogla bi ja nabrajati još dugo, dugo ovako.
Sve su to male brojke.
Pa ipak niko nigdi ne može nać te, za jednu državu, male novce.
Ali puno malih brojeva zbroje se u jedan veliki, kažu oni. Matematika je to. Zajebana znanost. Neumoljiva.
Nema se.
Ali za njihove plaće i mirovine se ima. Ako ih uzmemo, s tim nećemo moći ništa.
A da probamo opet koristiti matematiku, samo operaciju obrnutu od zbrajanja?
Možda bi bar mogli kupit nekoliko bočica nekog lijeka koji nekom ditetu znači život. Goli život.
A ne raskošan dužnosnički.
Znam, znam, zapilala sam s demagogijom...
Post je objavljen 08.05.2008. u 10:30 sati.