Marketing
Evooo danas smo pisali zadaću iz hrvatskog… Imali smo neke glupe teme pa smo tražili još neke…Jedna od tih je bila ova o kojoj sam ja pisala…Heh…reć ću vam koliko sam dobila kad nam je vrati…
MORE
Sjedila je ta crnokosa cura, velikih plavih očiju na nekoj hridi i tužno promatrala mriješkanje mora. Mora, tog mora , tog mora koje je znalo sve njene tajne, sve njene čežnje, sve njene radosti i žalosti…
U njenim očima mogao si vidjeti udaranje valova o hridi i taj prekrasni, jedinstveni zalazak sunca.
Te njene prekrasne oči činile su se nekako tužnima, ispraznima…kao da joj je nešto nedostajalo…
Sjedila je tako sama, okružena moram s jedne strane i prekrasnom šumom s druge strane… Tak krajolik nikog ne bi ostavio ravnodušnim, ali kao da nju je… Kao da ga nije ni primijetila, kao da to nije ni željela…
Podigla je pogled prema suncu koje je polagano tonulo. Nebo iznad njega bilo je bez oblačka i prekriveno prekrasnim crveno-narančastim plaštem. Niz njeno bezizražajno lice lagano se spustila suza, samo jedna suza… Ta jedna prokleta suza u kojoj su bile sadržane sve njene boli i patnje, sve njene tuge i nemiri, sve ono što ju je tištilo.
Podigla je ruku, obrisala suzu i ponovno pogledala u more…
«Zašto?» tiho je prozborila… Tišina je nastupila…
Njen izraz lica se promijenio. Bol je izbijala, ta bol koja ju je gušila, koja joj je srce pritiskala, ta prokleta bol koja joj nije dala živjeti…
Opet je progovorila : «Zašto? Zašto ti? Ti stvorenje prirode , ti koje si znalo sve moje tajne, koje si sa mnom proživljavalo sve moje boli i sve moje sretne trenutke, zašto si mi ga oduzelo?»
Da! To divno, plavo, mirno more oduzelo joj je ono najvrednije u životu-oduzelo joj je ljubav! Oduzelo joj je sve za što je živjela, jednostavno, oduzelo joj je RAZLOG za život.
Gledajući kako se val po val približava obali i kako se razbija o te hridi misli kako se baš tako razbio i njen život.
Razbio, rasprsnuo od taj kamen u tisuće i tisuće malih kapljica koje se nikad više neće skupiti…
«Baš kao moj život» pomislila je.
pognula je glavu. Ta njena duga crna kosa prekrila joj je lice. Nije htjela da itko, pa makar to more koje joj je nekad bilo sve to vidi. To je bila njena bol, samo njena.
Osjećala je ponovno tu bol, lomila ju je iznutra, kidala joj srce na komadiće. Htjela je vikati. Izbaciti sve to iz sebe, ali nije mogla. Tuga ju je iscrpila, oduzela joj sve…
Sunce je već odavno bilo zašlo, mrak je obavio sve oko nje, ali to more se i dalje ljeskalo, ali sada na mjesečevoj svjetlosti…
Polagano je ustala i zabacivši kosu podignula ruku. U ruci je držala ružu… Ali to nije bila bilo kakva ruža. To je bila tamnoplava ruža-njihova ruža!
Pomislila je «Ovo je kraj!». Zakoračila je i bacila…
Bacila je tu ružu u more, s njom i svu tugu, ali ne i uspomene.
Uspomene su ostale i zauvijek će ostati u njenom srcu, ali na ovo mjesto se više neće vraćati. Ne još. Možda jednom. Sada je to još prebolno za nju.
Gledajući kako ruža polagano nestaje u mraku, kako je more polagano nosi pomislila je
«Volim te i uvijek ću te voljeti!»…
Polagano je nestajala na tom šumskom putu, baš kao ona ruža u moru…
Post je objavljen 07.05.2008. u 21:14 sati.