Marketing
Izgubljeni svijet
Uvijek sam htio biti netko drugi. Uvijek su me vodili krivi osjećaji... Ali ne! Ovo nije komentiranje pjesme "Izgubljeni svijet" grupe Colonia, niti komentiranje njihovog istoimenog petog albuma. Ovo je moja priča...
Oduvijek sam htio biti netko drugi, netko uspješan. Tada bi mi život bio nekako jednostavniji. Htio sam biti poznat, pa i danas još malo žudim za time. Ne žudim za time da mi fotografije izlaze po raznim časopisima, novinama. Ne... Imam osjećaj da bi mi više vrata bilo otvoreno i imao bih više mogućnosti. Znam i da to nije uvijek tako.
Odrastanje u malenoj sredini bez nekog pravog utjecaja urbanog svijeta, nedostatak mogućnosti izbora, pa i nedostatak prijatelja rezultat su nekih mojih vizija budućnosti. Ne znam hoću li si ih ikada moći ispuniti. Ostaju samo (pusta) nadanja. Nadam se nekoj boljoj budućnosti, nekakvom boljitku sutra... Za sebe... Za svoju buduću ženu, ako ju uopće uspijem pronaći u ovoj gomili. Uz to želim i nekakvo bolje sutra svojoj djeci... Ako ih uopće budem imao. Nadam se da hoću. Želim prvo sebi ispuniti nekakva nastojanja, želje, ciljeve... Nekakve stvari za kojima žudim, koje želim. Vjerujem da će se jednoga dana sve posložiti na svoje mjesto. Nadam se da hoće.
Rodni mi kraj niti po čemu nije poseban. Lijepo je ovdje proživjeti sva četiri godišnja doba, doživjeti čari njihovih ljepota, ali ne mislim ostati živjeti u ovom selu. Ništa od toga nemam, osim nekih uspomena na djetinjstvo. Uspomene mi i nisu posebno lijepe... Zbog njih imam izgubljenu dušu koja svoj mir pronalazi u šumi u blizini kuće. To je moj izgubljeni svijet.
Česti su dani kada mi je svega dosta i onda nemam gdje pobjeći osim u šumu. Tako sam i pronašao svoja dva mjesta za psihički odmor, za odmor mozga od svakodnevice, za odmor duše od ovoga tvarnog svijeta. Samo se izgubim...
Do mog prvog mjesta nema puno hodanja. Nalazi se u šumi iza kuće. Samo se spustim do potočića koji je često bez vode... Presuši. Ondje ima jedna lipova grana nadvita nad potočić. Samo sjednem ili legnem na tu granu, zažmirim ili gledam u nebo kroz krošnje stabala i razmišljam ni o čemu.
Do drugog mjesta ima oko 20 minuta hoda kroz šumu ili oko pola sata ako se ide šumskom cestom. Kada idem ondje često vidim po nekoliko srna koje uplašene brzo pobjegnu dalje u šumu. To je mjesto zapušteno hranilište za divljač i ondje se ne čuju nikakvi zvukovi urbanog svijeta. Predivno mjesto za sveopće opuštanje uz zvukove pjeva raznih ptica. Jedino mi one ondje prave društvo.
Na prvo mjesto najčešće idem u rano proljeće kada nema više snijega ili u kasnu jesen kada već svo lišće otpadne sa stabala, a na drugo mjesto idem kroz sva godišnja doba, osim zimi kada ima dosta snijega.
Samo će mi to jednoga dana nedostajati kada se odselim, a odselit ću se. Znam. Tada ću si naći neko novo mjesto. Možda si tada nađem i nekog četveronožnog prijatelja da mi pravi društvo u novim pohodima za oslobađanje misli. Htio bih baseta, možda bigla... Ili jazavčara.
Jedva čekam neki bolji život u svome životu. Možda me krene od sutra?!
Rijetko kada sa mnom do tog mjesta ide moja Mirja. Jedina normalna osoba iz sela, moja prva ljubav, moja velika prijateljica, moje sve u ovoj zabiti.
U ponedjeljak sam išao ondje... Sam. Vido sam srne... Slušao ptice... Osjećao bilo prirode...
Jednostavno sam uživao tih nekoliko sati daleko od svega opuštajući sve u sebi...
Ramišljao o ničemu...
I na kraju sam iza sebe ostavio samo cestu do izgubljenog svijeta...
Do neke druge prilike, do neke druge potrebe za bijegom...
Post je objavljen 07.05.2008. u 17:21 sati.