Marketing
Priča (24): Ista cesta
Ovo je jedna vrlo teška i vrlo odrasla priča. Napisala ju je majstorica Zona.
Cecily Brown
Putovali su sa Zapada na Istok i, u istom popodnevu, nazad. Kilometar po kilometar, sve sporije.
- Jesi li ikada razmišljao o tome kako ista cesta, isti kilometri, u istom danu, mogu izazvati sasvim oprečne osjećaje u jednoj istoj osobi? - upitala je.
- Nisi sasvim ista osoba. - smiješio se.
Šutjela je. Znala je da je u pravu. Na putu tamo i nazad, pređena je granica. Ne samo zemljopisna. Tijelo je prekoračilo i nepisane zabrane, davne zakletve.
Razigranost na prvoj polovici puta, pri povratku je dobila suputnicu. Tjeskobu. Više ništa neće biti isto, niti će se moći promijeniti. Začarani krug. Samo je sunce i dalje grijalo čudnovat siječanjski dan.
Osjetila je dodir ruke na koljenu. Trenutak-dva prije, ti su prsti, topli i meki, bludjeli njezinim gladnim tijelom i probudili svu praskavu svjetlost, sputanu godinama i navikama. Trenuci nježnosti i zatim neizbježnost odlaska. Morali su krenuti i ostavit iza sebe mrak i tajne sobe za jedan dan.
- Moteli i drumske kavane! Nije to za tebe, mila. - pisao joj je često.
Znala je da njegove želje drugačije mirišu. Imaju notu jutarnje kave ili tople večere, merlota, plamena svijeće i domaće postelje. Znala je i to da su te želje samo pusti, dječački snovi. Zato mu je na početku putovanja rekla da vozi ravno, do prvog motela. Bio je iznenađen, ali i zadovoljan. "Ništa se ne brini. U dvoje je lakše" - šalio se.
Motel je bio sasvim uredan. Nije tako zamišljala svratišta za preljubnike. Mlada djevojka na recepciji je znala kako treba gledati u stranu i baviti se bilo čime jer nije lako preći tih nekoliko stepenica i otvoriti vrata grijeha.
- O, mili Bože! - rekao je - Pogledaj! Na zidu imaju sliku sveca!
- Baš me briga. Pravit ću se da je neki vaš, lokalni! - pogledavala je u reprodukciju ikone nekog sveca mrkog izraza lica. - Zaštitnik putnika - namjernika, valjda. Danas nisam ta.
Tako je odlučila. Nije dopustila da joj bilo što pomuti sreću koju je nespretno i ushićeno stiskala u njedrima. (Ta, jedva ju je saplela drhtavim prstima!). Ni svi sveti, ni muževi i žene, goropadni moralisti, zavidne i sitne duše. Nitko. Imala je samo sebe i trenutak njega. Jedan život i nešto malo hrabrosti. Sve ostalo je bilo manje važno.
- Mislio sam da se to nikada neće dogoditi. - šaptao je, privijen uz njezine bokove.
- Znaš da se moralo dogoditi.
Bila je uvjerena da bi sve bilo još puno gore da nisu učinili taj korak. Riječi i riječi - previše riječi i osjećaja. Gušili su se bez nade za spas. Moralo se dogoditi nešto opipljivo, kao znak Putokaz ili barem kao uspomena.
Ostao je ležati dok je ona sjedila u mraku kupaone, trudeći se sabrati misli. Tračak popodnevnog svjetla našao je put. Uzak prolaz i zraka dovoljna da na podu zamijeti čudnovatu igru dva sitna stvora. Žohari u žaru plesa na ledu keramičkih pločica. Ljubavni zov u podnožju tuš kabine. Prestala je disati svjesna da će par nestati s najsitnijim pokretom. Bili su tako čudni. Nikad nije vidjela toliko mršavu i žutu vrstu.
Miris cigarete slijedio je put pridošle zrake. Sama pomisao da mora ustati i krenuti nazad, rastjerala je ljubavnike. Tako će biti i s njima.
Cesta je promijenila strane svijeta. Vozio je polako i s jednom rukom. Druga je počivala na njezinom koljenu i samo ponekad mijenjala brzine.
Vinogradi su se nizali brežuljcima. Uzbrdice i nizbrdice su se smjenjivale jedna za drugom.
- Kao da plovimo - rekla je.
Bile su to zadnje riječi čiji je obris mogla vidjeti u njegovim očima. Sve dalje, opet će biti samo zgužvana slova, impulsi i gotovo ništa nade za neku drugačiju budućnost. Jedva zamakla prošlost poprimila je oblik neke čudne uzbrdice na polaganoj, tihoj i davno zakotrljanoj nizbrdici njezinog života. Trenutak koji bi mnogi nazvali mrljom, a ona tek crvenim tragom jagode na haljini od teške i sive svile.
Post je objavljen 06.05.2008. u 23:27 sati.