Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/iviupragu

Marketing

prodana nevjesta

Trill čitam oduvijek. Bila je prva prvcata koja je odmah prvi dan ostavila prvi prvcati komentar na mom prvom prvcatom blogu (koji je odavno već zgašen) kad sam po prvi prvcati put kročila prstima u blogerski svijet. A prvi put se ne zaboravlja. ;)
I eto, ta djevojčica, mama, žena, vila i supruga podsjetila me na najromantičniji trenutak u mom životu. Hvala!!! (sa suzom u oku)

Moj praški život bio je super. Nakon početne euforije i suludosti, sve se nekako iznormaliziralo. Prijatelji, kolege, posao, faks, izlasci i Johny. Johny, moj najbolji tamošnji prijatelj (s ojim nažalost nisam više u kontaktu) i velika ljubav. Dečec 5 godina mlađi od mene s kojim sam imala savršen odnos, visoki čupavi slovak koji je više boravio kod mene više nego u vlastitoj sobi, s kojim sam kuhala, pogledala sve sezone "Crvenog patuljka" na češkom, s kojim sam se švercala u teretanu i zbog kojeg sam jela odvratnu hranu u "Govindi". Uglavnom, jedan tjedan bila sam u Zagrebu zbog ispita kad mi je stigao sms: "Lucka ima predstavu u nedjelju i moze nam karte nabavit. Idemo?" Lucka, naša zajednička prijateljica pleše u Narodnom divadlu u Prodanoj nevjesti. "Da, naravno da idemo." odgovorila sam iz Zagreba. U subotu navečer sjela sam na bus i došla u Prag u nedjelju u 8 ujutro. Naravno, Johny je bio na kolodvoru i pospanu me odvukao do koleja. Nakon propisnog spavanca do negdje 6 popodne, otvorila sam svoj kofer i pocela se sređivat za odlazak u kazalište. Fensi majca, fensi hlače, mejkap puna ratna sprema i opla... di su mi cipele? Otvaram drugu torbu, nema ih... Ponovno prekapam po koferu (mhm.. kofer... reklo bi se prijenosni ormar), nema ih... Nema ih!!! Zaboravila sam cipele!!! Bosonoga sjedam na krevet. Da, da... prava pepeljuga. Al, kaj sad. Obuvam tenisice, nesretna... ajd, hlače su široke pa se baš i ne vidi, tješim se. Johny kuca na vrata, ja otvaram sa suzom u oku. Moje čupavo si je složilo frizuru, ima košulju, sako, hlače cipele, kaput i šal... zrihtan je totalka... "Zaboravila sam cipele ponjet iz Zagreba" procmoljim. On se nasmije. "Nema veze, pričekaj me malo" kaže i odjuri u svoju sobu. Čekam očajna u kaputu, s tenama na nogama i blejim u pod. "Ivi!!" zaurla Johny s kraja hodnika u nekoj suludoj wannabe manekenskoj pozi s nogom u zraku. S nogom na čijem je stopalu tenisica. "Ti možda nemaš cipele, al ja imam tenisice..." Razvukao mi je največi smiješak ikada. To je ljubav. To je romantika. Naravno, u kazalištu su nas blijedo gledali onak zrihtane u kaputima s tenama na nogama, al nas tak uopće nije bilo briga. A i predstva je bila dobra.




Post je objavljen 06.05.2008. u 09:28 sati.