Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ursameister

Marketing

Panda rei...

Kažu prosvjetljeni da je svaka misao, sve što se pojavi u umu – nedostojna pažnje. Svaki konstrukt uma je smeće nagomilano godinama kondicioniranja, dresure i sjećanja. Jednostavno ne-bitna.

S druge strane uronjeni smo svakodnevno u kašu gluposti, bola i tendencija i pomalo je glupavo ne primjetiti sustav koji mi ljudi održavamo živim. Stoga smatram da je određena nepristrana i objektivna opservacija potrebna. Za duševno zdravlje.

Prateći malo medije i prijenos financijskih kretanja, napisa na webu, priča ljudi po kuloarima, počela se pojavljivati slika odgovora. Pitanje je glasilo: what the fuck is going on?

Slika prikazuje dijete od 5 godina pomalo retardiranog, sa zrelosti dvogodišnjaka, kako se igra odraslog čovjeka. Nije to čudno. Prosječan čovjek prikazan kroz neku jednadžbu sveden je na emocionalnog idiota. Takav homo autofuckus proživljava svoj život kroz san u kojem sanja da se nešto bitno događa. Ipak, kad bi jednadžbu njegovog života sa svim događajima i situacijama počeli skraćivati matematičkom operacijom, tada bi došli do nekog razlomka koji je pomalo bijedan. Sedamdesetak godina bi se svelo na dva-tri dana iskustava i prilagođavanja, a svo ostalo vrijeme je neka masa ponavljanja, karmičke zajebancije i propuštenih šansi. Nije to lijepo reći. A bogme nije lijepo to niti proživljavati.

I onda se takvoj osobi daju prava, resursi. Počne odlučivati, počne zastupati...počne dizati kredite. Većina ljudi diže kredite jer se može!? Jer su kreditno sposobni!? I tada nastupa nerazvijeno, retardirano dijete na scenu. Klincu koji se godnama igra sa šest kocki, stavite par 'iljada komada. Logično bi bilo da si netko tko mašta ''...eh, da je meni...kad bih barem...zašto ja nikad...?'' jedva čeka priliku da ostvari svoje snove. Na nauče nešto. Da otputuju negdje. Na napokon jebu kak se šika. Ali ne! Prvo k'o pravi mali retard, pogledaju u hrpu i ne znaju kaj bi s tim. Tada traže drugog retarda i gledaju kaj je on složil. Pa probaju. Nema kule, nema vlaka, nema svemirskog broda. Grade se črčke i điđe. Dobile se kocke pa nek se igra. Svi tužno danas gledaju GROBEX. Svima je muka. Ali jednom se živi. Pa kud puklo da puklo. Svi su tako veseli što mogu stvarati. Ali znaju stvarati samo sa nacrta. I to ne makete broda ili automobila. Nacrt ne smije biti zahtjevniji od olovke ili kotača. Prosječni idiot mora biti sretan i uspješan.

Ne bi priča bila tužna kad bi bilo dvije lude u Hrvata, pa kao seoske lude, da primaju svo emocionalno smeće seljana. Problem je epskih razmjera. Nema hlada danas za nikoga, jer ono dijete koje dolazi na površinu svakog pojedinog poreznog obveznika svaku pogrešno složenu kockicu uništi. A na kraju ih mora platiti. Platiti jako puno. Svi danas seru o lošoj državi. Lošoj fiskalnoj politici. Onima 'gore'. Nažalost, priča je jako daleko od istine. Oni 'gore' su samo dobili kockice koje netko drugi plaća. Nema onih i ovih. To je inverzna slika seoske lude, gdje luda nije retard, već poglavar sela. Koji vlada ludama.

Gledao sam starce. Čuo priču o njihovim starcima. Gledam okolo ljude. Svi su se nadali najboljem. Prolazile vojske i tirani i dušmani i komiteti i bauštele. Sve se mijenjalo. A rezultat uvijek isti. Pomislio sam da ne gledam možda u krivom smjeru. Samo je jedna stvar uvijek ista: ljudi – akteri gluposti. Slijedeća misao je bila: da nije to neka greška, pa ne mogu svi biti u krivu. A onda se sjetih slike kao odgovora. I slika postade film, dobila je život, dinamiku.

Nema ovdje gorčine. Ovo je jednostavna opservacija. Zato je vrijedna. Nema krivca, nema suca. Samo glumci koji se stvarno trude. Vjerojatno tako treba biti u široj priči. Nemam ništa protiv filma. Jedina potencijalna opasnost leži u mogućoj želji da se pomisli da je to stvarnost. Jedan frend mi je u kinu rekao da s vremena na vrijeme pogledam u zvučnike sa strane platna, kako bih pažnju odvratio od projekcije i hipnoze. Dobar savjet. Slušam ga i danas.

Ne gubi se puno od ugođaja!

Post je objavljen 05.05.2008. u 22:49 sati.