Debeli vrabac sletio je na prag balkonskih vrata. Pristojan, ne želi ući u kuhinju bez poziva. Samo provjerava što je sa mnom: čitav božji dan proveo sam u kući.
- Imao sam posla, - velim ja njemu, i još nakitim kako sam bio čitav dan zgrbljen nad kompjutorom, eto jada, dok vani sunce sja, ali što se sad može... Nisam mu, naravno, rekao kako sam si sam natovario taj posao, nitko me nije prisilio.
Vrabac je slegnuo krilcima, zadovoljan što smo izgladili prepirku od neki dan kad smo se sporječkali oko prvomajskog graha.
- Daj, Vrabac, pa ne bih se valjda radi toga durio... stvarno nisam imao vremena. – nastojao sam ga primiriti.
Samo me mirno promatrao. I on i ja smo znali da lažem, i on i ja smo znali da lažući njemu lažem sebi. Ali nije ni Debeli Vrabac neki cvijetić, nemojmo biti naivni!Ako baš hoćemo istjerati stvari na čistac, onda kažimo sve do kraja. Kao, brine se gdje sam, da se nisam slučajno naljutio. I on i ja znamo da je došao žicati nešto za klopu, nakon što već dva dana ništa nije izletjelo, ni stolnjak da se istresao.
Ipak, naše prijateljstvo nije licemjerno, niti smo zlonamjerni, to znamo i on i ja.
Željezno je doba, kaže drevna predaja, vrijeme kad su sva stvorenja naučila lagati. Od tada stalno lažu i ne mogu si pomoći u tome.
Post je objavljen 05.05.2008. u 00:00 sati.