Nakon svih ovih mjeseci što me nema u blogosferi comp je čak i zapamtio moju lozinku. Nevjerovatna makina. Ja više nisam bila sigurna koja je lozinka.
A da me nije bilo- fakat nije...niti sam čitala niti pisala. I znate šta, baš mi i nije niti falio blog. Malo sam preokupirana stizanjima na sve strane, odrađivanjima zaostataka, ažuriranjima poslova a i stvaranjem nečeg novog.
U petak ujutro, idući na posao na cesti sam vidjela puža. Poželio je prijeći na drugu stranu ceste. Vidjela sam ga i osjetila veliku žalost jer nema teoretske šanse da on živ i zdrav stigne tamo gdje je krenuo. I zašto je zapravo i pošao preko ceste. Kao da je tamo dvorište bolje od ovoga što je već imao. Nakon što sam napravila par koraka, zastala sam. Htjela sam se vratiti, podignuti ga i prenijeti na drugu stranu ali sam se onda sjetila sebe, kako mi je grozan život bio kad me je neka jača, nepoznata sila bez moje volje maknula sa moga puta i ostavila negdje gdje zapravo nisam znala niti šta ću tu niti otkud sad najednom da je to nešto moje. Puž je možda i uspio. Možda sam zapravo i ja uspjela. Možda je taj osjećaj nezadovoljstva, nemira, nesigurnosti zapravo pokazatelj da sam stigla na kraj jednog puta i da trebam pronaći neki drugi. Možda trebam krenuti preko ceste pa šta bude, možda ovo dvorište gdje sam sada zapravo i nije baš nešto.....A u tuđem tanjuru juha izgleda fenomenalno :)
Post je objavljen 04.05.2008. u 21:41 sati.