Marketing
Odglumljena ravnodušnost
Slušam kako se hvale
svojim divljačkim djelovanjem
protiv svega što mi je bilo najdraže.
Ne smijem pokazati
da mi je stalo
pred njima;
da ne odobravam.
Smijem se zahvaliti,
iako je moja hvala
odraz mog straha
pred nekim zemaljskim bogovima
sjene i nepripadanja.
Ne želim slušati što su učinili,
a moram.
Plakala sam jučer na
grobu anđela koji je zatajio;
plakala
kao nikada u životu.
Vrištala sam,
nogama udarajući u svoj mramorni odraz
pod njegovim imenom.
Zašto me samo ovaj puta
nije zaštitio?
Zašto je u ovakvoj situaciji ostao šutjeti?!
A tek kad počnu pričati
kako su svi znali da će se ovo dogoditi,
da će ovo biti.
Pa silne verzije mog života
koje moram slušati od ljudi koje ne poznajem.
Sad sam aktualna
i ubijaju me njihovi nasrtljivi pristupi
i dušebrižništvo onih koje duše nemaju.
Majčinske suze
(ali ne moje majke)
su me slomile.
Jedva sam ju držala.
Što na kraju?
Ništa.
Smijem se kao da sam najsretnija na svijetu.
Hodam kao da nemam nijednog tereta u mislima.
Ne smijem si dozvoliti da vide
da osjećam.
Mom tati bi danas bio 41. rođendan i pogledaj kakav je dar dobio. Preodvratno.
Post je objavljen 04.05.2008. u 20:54 sati.