Marketing
Srce ljubavi
Ljudsko srce
Ponovno me život vratio na livadu u kojoj su se ispreplitale sve moje želje i sva moja nadanja. Priznajem da sam bila sretna što sam opet osjetila miris cvijeća koji me obuzimao i odvodio u snove. Sjedoh ispod starog hrasta i odlutah u daleke zemlje bliskog početka. Ovoga puta probudila sam se u zemlji cvijeća. Miris crvenih ruža, ljiljana, forzicija, magnolija, irisa i još mnogih cvjetova opajao me svojim neponovljivim izgledom i neobjašnjivom ljepotom. Ušla sam u prostoriju gdje je sve bilo puno bijelih ruža i sjedoh pa se nastavih diviti njenoj ljepoti. Ugledala sam jednu malu djevojčicu koja je trčala i pjevušila pjesmu o toj zemlji. Pozvala sam je i začudo prišla mi je. Nježno joj primih ruku i rekoh :“ Možeš li me odvesti na mjesto gdje je svijet počeo cvjetati,a cvijet širiti miris ovim predivnim krajolikom?“ Smijala se i uzela me za ruku te krenosmo na put života. Bilo je toliko toga, smijeha, plača, i kroz sve smo prolazile velikom brzinom. Kad smo stigle pustila mi je ruku i zanosno rekla: „ Evo nas, sad je vrijeme da sama ideš dalje.“ I nestade u svjetlu zore. Trudila sam se pronaći pravi put , ali nikako nisam uspjela. Ugledala sam nekog dječaka kako sjedi na vrhu litice i plače. Bio je toliko udaljen od mene da se činio manjim nego što doista jest. Bila sam sretna što sam vidjela makar jednu osobu. Krenula sam na put prema dječaku. Bilo je teško i naporno i kad sam napokon stigla sva uspuhana vidjela sam kako dječak bježi od mene. Povikala sam :“ Stani, stani, neću ti ništa.“ Stao je i nepovjerljivo se okrenuo prema meni, poletio mi je u zagrljaj kao da me vidio nakon nekog dugog vremena. Bila sam malo zbunjena, ali uzvratila sam mu zagrljaj. Podignuvši glavu, shvatila sam da je to muškarac, a ne dječak. Sjeli smo i pustili da nam vjetar prolazi kroz kosu i da nam noge vise prema ponoru. Bilo je malo zastrašujuće, ali uz njega sve se činilo mogućim. Sjedili smo i šutjeli, vjetar je pjevušio svoju pjesmu i milovao nas svojim tajnama. Okrene se prema meni i naglo izusti:“ Tko si ti?“ Bila sam zaprepaštena pitanjem,ali mu svejedno odgovorih: „ Ja sam Barbara, drago mi je, a ti?“ Nasmijao se i zašutio, odgovora nisam dobila. Sjedili smo tako dalje, ali ja nisam više mogla, pa sam ustala i krenula u razgledavanje planine. Ubrala sam par mirisnih cvjetova i par aromatičnih travki koji su me impresionirale svojom ljepotom. Nedaleko sam ugledala nekakvu provaliju. Bila je toliko duboka da me njena dubina zastrašivala,ali sam ostala preneražena. Sagnula sam se da uberem cvijet i osjetila kako polako gubim ravnotežu, svijet mi se vrtio pod nogama i pala sam u provaliju. Srećom, uspjela sam se zadržati rukom za rub, ali ne zadugo. Vikala sam iz sveg glasa: „ Upomoć, upomoć!“ Nije me čuo. Počela sam plakati i strah je preuzeo ulogu moje svijesti. Nisam znala što da radim, a ruka mi je polako odmicala sa ruba. U istom trenutku bila sam bez riječi, ali moje misli govorile su sve. Plakala sam strašnom jačinom i pokušavala se uzdići, ali nisam mogla. Osjetih odjednom kako me netko vuče za ruku i povlači prema gore. Tog trena kao da mi je pao kamen sa srca. Izvukao me van, onaj isti muškarac, bez imena, s kojim sam sjedila na litici. Ležala sam na njemu i snažno ga stiskala kako bih se uvjerila da sam na sigurnom. Polegnuo me i zagrlio. Osjetila sam toplinu ljubavi koja me smirivala kao afrodizijak ubrizgan u moje vene. Disanje se unormalilo a srce mi je lupalo velikom jačinom. Ustala sam i tiho mu izgovorila:“ Hvala.“ Nije mi ponovno odgovorio, samo sam ugledala kako leži na podu i trese se. Upitah ga zbunjeno:“ Što ti je? Jesi li dobro?“ Šutio je i plakao, krvave suze su mu padale niz oči. Krv je bila crvena poput tek dozrele trešnje, a bolna poput tisuću igala u tijelu. Osjećala sam njegovu patnju, u potpunosti. Primila sam ga za ruku i snažno ga protresla te rekla:“ Što da učinim da ti bude bolje?“ Tog trena vidjela sam kako kako mu se usta otvaraju i čula njegov anđeoski glas kako govori:“ Samo mi dopusti da ti osvojim srce.“ Nisam mogla vjerovati, u isto vrijeme sam plakala i smijala se. Ostala sam bez riječi. Zagrlila sam ga i šapnula mu:“ Moje srce je otvoreno.“ Tog trena nebo i zemlja se spoje. Sunca nestade i drveće je postajalo sivo i neupadno. Odnekud je dolazila svjetlost i vjetar je puhao jačinom koju svijet nije poznavao. Njegova ruka ulazila je u moje grudi i vadila mi srce. Vikala sam, plakala, jecala, ali ništa. Bio je uporan toliko da sam ostala bez riječi. Izvadio je moje srce van, a ja sam se osjećala praznom kao nikad do sad, mislila sam da me vjetar može otpuhnuti kamo god želi, a ja neću imati snagu da se oduprem. Uzeo je moju ruku i stavio srce u nju. Potom stavi svoju ruku na moje srce i snažno ga stisne. U tom trenu kaže:“ Ono je sada izliječeno, boli više nema,a svaka rana samo je prolazna bol koja će do ponovnog sastanka tijela i srca otupjeti.“ Nisam ništa razumjela i ovoga puta sam ja šutjela. Vidjela sam kucanje svoga srca, bum, bum, bum, bum. Zvuk je bio suviše ujednačen i monoton da je postajao neugodan za uši. Vratio mi je srce natrag i sunce se pojavilo, sjalo je najjačom snagom koju je posjedovalo i grijalo moju dugu, crnu kosu. Osjetih puninu i osmijeh muškarca na svom licu. Imala sam osjećaj da posjedujem cijeli svijet, da je sve tako savršeno, iako nije bilo. Bilo je suviše komplicirano da bi bilo objašnjivo. Osjećaj se ne može opisati riječima, jednostavno ne može. Upitao me :“ I? Kako se osjećaš?“ Nisam mu znala odgovoriti. Imala sam dojam da su sve moje uspomene nestale i da mi je srce prazno poput šuplje boce te da svako moje sjećanje ističe iz njega. Zbunjeno ga upitah:“ Zašto si to učinio?“ Kaže mi:“ Pa, htjela si to. Neprestano si govorila kako želiš biti sretna i riješiti se boli. U čemu je problem sada?“ Počela sam plakati i odgovorih mu:“ Problem. Ah, nema problema. Samo, nisam htjela izgubiti svoje uspomene, sjećanja koja koliko god su boljela bila su vrijedna sjete. Pretrpjela bih sada svaku bol samo da ih vratim , da osjetim da su tu jer ona me čine onakvom kakvom doista jesam, ranjivom, sretnom, tužno, slabom i nasmiješenom. Koliko god boljele, loše uspomene vrijedne su čuvanja jer su me podsjećale na sve ono što nisam imala,a što mogu.“ Muškarac se nasmijao i samo rekao:“ Napokon si shvatila da je i tuga sastavnica života i da je bez nje sve jednoliko, toliko jednoliko da ubija svojom jednolikošču. Uvidjela si koliko uspomene vrijede, bile one loše ili dobre i shvatila si da je svaka tuga zapravo lekcija koja ti je dobro došla.Ljubavne rane nisu ništa no samo uspomene na kojima se učimo voljeti, svakim trenom sve jače i jače.“ Sagnula sam glavu i potvrdno kimnula. Suze su mi tekle niz lice, a muškarac me uzeo za ruku i odveo dolje, na dno planine. Stavio je moju ruku na svoje srce i rekao:“ Osjećaš li? Kucanje moga srca koje si ti svojom ljubavlju izliječila i svaka rana koju sam imao sada je samo uspomena koja čini moje srce punijim i boljim nego prije.“ Nježno ga zagrlih i rekoh:“ Oprosti, zaista sam bila glupa što sam uopće poželjela izbrisati tugu. Zagrlio me i rekao samo:“ Idi sad, srce ti je izliječeno, svaka tuga se vratila , a sreća teče tvojom krvlju. I molim te čuvaj se te nemoj zaboraviti koliko je tuga vrijedna vremena. Nemoj zaboraviti mene i moje srce koje ti dajem, moju ljubav koju ti pružam i moj osmijeh kojim te grijem. Potraži me, u prolazu, gdje mjesec veže niti svojim koncima, gdje zvijezde tkaju ljubav svojim sjajem i gdje noć ostavlja jutro puno tajni.Potraži me na mjestu gdje ljubav počinje, u tvom srcu i ne zaboravi skoknuti u prolaz, između neba i zemlje, na onu sitnu granicu koja je vrijedna posjeta. Nemoj zaboraviti da je ljubav spremna na sve, makar i na zaborav koji je rijetko moguć.“ Točno sam znala o čemu priča i osjetila da je vrijeme za polazak natrag. Zagrlila sam ga i šapnula mu:“ Moje srce kuca za tvoj osmijeh jer tvoj osmijeh potiče moje srce na život.“ Vjetar je zapuhao i ja sam se vratila na svoju livadu. Sjedila sam ispod starog hrasta zadovoljno se smiješeći jer sam znala da su moje uspomene još uvijek u meni i čine me onakvom kakva trebam biti. Ponovno sam se obogatila novom spoznajom, ustala i osjetila miris crvenih ruža koje su me vraćale u netom odsanjane snove. Krenuh na put kući i mirisom svježe jutarnje rose odlučih potražiti osobu kojoj sam dala srce i ostavila topao zagrljaj pun starih uspomena.
Post je objavljen 04.05.2008. u 14:42 sati.