SAMO TI...
Da li si ikada pomislila da te može zavoljeti čovjek kojega ti ne poznaješ, koga si samo dva-tri puta vidjela u prolazu? Da li si se ikada upitala dok si sama , kada te nitko ne primjećuje, da li postoji netko tko te voli i misli na tebe?
I znaj postoji. Postoji na ovome svijetu jedan čovjek koji nije nitko i ništa, koji noćima sanja lijepe trenutke koje bi proveo sa tobom, i koji nikako pred svojim očima ne može da istrgne lik tvoje božanstvene ljepote.
Ti njegovi sni su tako topli i lijepi i on čitavo vrijeme u snu govori samo tvoje ime, glasno i tako toplo s mnogo nade i vjere u tebe, ali se iznenada trgne iz sna. Ne zna zašto, boji se da se sve to nikada neće dogoditi.
To je bio samo san. San za utjehu. I tada se sva nada i vjera gubi u beskrajni ponor samoće i tuge. I koliko li je puta pokušavao da se ubije, zbog svega ovoga, i da ostavi svoju posljednju poruku, ali uvijek ga spriječi nečiji strani, topli glas: "Ne čini to! Ti živiš za nju!"
Htio sam da ti se približim i da ti kažem za sve ovo, jer za to su potrebne samo dvije riječi, koje znače sve na svijetu i koje su dovoljne da se shvati zbog čega se pati: "Volim te!"
To su dvije tako male riječi, ali znače mnogo. Ali ne mogu. Ne znam što, nešto uvijek nevidljivo stane između nas i ono mi tada stegne pluća ne dajući mi zraka. Za to vrijeme, ti nemaš pojma što se događa, prolaziš kraj mene nepoznatim putem da prokockaš ove dane, a meni se ispuniše oči suzama. Ti ne znaš i ne možeš osjetiti moju bol. Ja tada odem negdje daleko, tamo gdje nema ljudi, gdje nema nikoga, ni Boga ni vraga, da se isplačem.
To traje noćima, a bol u mom tijelu je sve jača, naprasnija i grublja, a najgore je što za ovo nitko ne smije ni znati, jer kako nekome reći, ili još gore, objasniti da je čitavo moje biće stvoreno za tebe. Samo za tebe.
Ja tako bezuspješno životarim i svakim danom osjećam kako dio po dio mene umire. To nije bol kakvu osjeća svaki čovjek,već bol duše iz dubine koja nema kraja i bezčujni krik ludila. Oh, samo da već umrem zauvijek i da me više nema, jer bojim se, tako se bojim da više neću moći još dugo.
I znaj, mene više nema. Moje tijelo nitko ne vidi i svi prolaze kroz mene. Olovka šara po ovom listu papira, ali nju nitko ne drži. Ona piše sama!
A ti, ti si duboko ukorijenjena u meni. Želio bih da te se riješim i da išćupam taj korijen, ali ne mogu, jer tada bih ubio i tebe. Ti si toliko lijepa i krasna, mala i tako dražesna, slatka i živahna da tebe ubiti bi bio veliki grijeh. Ti si osoba što moj život želi imati čitav vijek kraj sebe. Tvoje tako sjajne oči i ljupke, vlažne usne želim ljubiti i naprosto žudim za tim sokom na tvojim usnama. Ne, tvoj sok nije otrov. Tvoj sok je vječni život i vječna ljubav.
Ali kako?
Kako da dođem do tebe kada ne postojim? Kako da ljubim to tvoje lijepo lice kada me ti ne primjećuješ? Kako?
Pomozi mi!
Ti me moraš pronaći i izbaviti iz vječne tame i života bez ljubavi. Molim te, trebaš mi.
Nauči me voljeti. Nauči me živjeti.
Ovo sam napisao kao pismo koje nikada nikome nisam poslao, pa ni njoj kome je jednom davno bilo namijenjeno...
Post je objavljen 03.05.2008. u 21:59 sati.