Ima puno ljudi koji žive u razdoru sa samima sobom. Ova je nenaklonost prema sebi, ova nesposobnost prihvaćanja sebe i izmirenja sa sobom daleko od onoga »odreknuća od sama sebe« koje Gospodin hoće. Tko ne voli sebe, ne može voljeti ni bližnjega. Ne može ga prihvatiti »kao sama sebe« jer je protivnik samome sebi i pun gorčine, u temelju svoga života je nesposoban ljubiti.
To pak znači: egoizam i stvarna ljubav prema sebi ne samo da nisu istovjetni, nego se isključuju. Netko može biti velik egoist i, unatoč tomu, nositi u sebi velik nemir. Štoviše, egoizam često nastaje zbog unutarnje rastrganosti, zbog pokušaja da sebi stvorimo neko drugo »ja«, dok ispravan odnos prema svome »ja« nastaje oslobođenjem od sama sebe. Moglo bi se ovdje govoriti o svojevrsnu antropološkome krugu: u onoj mjeri u kojoj netko uvijek traži samo sebe, u kojoj bi htio ostvariti sama sebe i sve usmjerava prema uspjehu i ispunjenju svoga »ja«, to njegovo »ja« postaje odbojno, gnjevno i nezadovoljno. Cijepa se u tisuće likova i na koncu ostaje samo bijeg od sama sebe, nesposobnost da se izdrži sa samim sobom, traženje utočišta u drogi ili raznim drugim oblicima egoizma, proturječna u samome sebi. Jedino me »da«, koje mi izriče neko »ti«, čini sposobnim da to »da« izgovorim i ja samome sebi, u »ti« i s »ti«. »Ja« se ostvaruje preko nekoga »ti«. S druge strane vrijedi i to da istinsko »da« drugomu može izgovoriti samo onaj tko je prihvatio sebe. A prihvatiti i »voljeti« sebe opet pretpostavlja istinu i zahtijeva neprekidno koračanje prema istini.
Uostalom, i ovdje - kao i u slučaju nade - pogrješan oblik askeze može razoriti temelje ispravne kršćanske egzistencije. U nedavnoj prošlosti nalazimo poglavito dva takva pogrješna držanja. Tu je ponajprije pogrješan oblik savjesnosti, koji u stalnu prekopavanju savjesti, u neprekidnoj potrazi za vlastitom savršenošću, svu pozornost upravlja na svoje »ja«, na svoje grijehe i krjeposti. Dolazi do religioznoga egoizma koji čovjeka sprječava da se jednostavno otvori Božjemu pogledu, da se odlijepi od sebe i gleda u nj. Samovoljan pobožnik, koji je posve okrenut sebi, uopće više nema vremena tražiti Božje lice i čuti njegovo oslobađajuće i otkupljujuće »da«. Suprotna, a ipak tako srodna, opasnost jest pretjerana nesebičnost, odreknuće od sama sebe koje vodi nijekanju sama sebe, brisanju sama sebe, kada se više ne želi zamjećivati vlastito »ja«, a ono upravo tada zadobiva prevlast nad svime, u jednome suptilnu egoizmu. Uništeno, potisnuto »ja« ne može ljubiti. I ovdje vrijedi da milost ne dokida, nego pretpostavlja narav. Božja ljubav nije nijekanje ili uništavanje ljudske ljubavi, nego njezino produbljenje i njezina radikalizacija, smještanje u jednu novu dimenziju.
J. Ratzinger, "O vjeri, nadi i ljubavi"
Post je objavljen 03.05.2008. u 17:15 sati.