Ne znam kada se to točno dogodilo, kada sam postao ovakav... Izgubljen. Zapravo, nema točnog datuma. To je period... Godinama se to u meni stvaralo, nakupljalo i lagano izlazilo na površinu.
Počelo je od roditelja. Isprva sam mislio da je majka kriva. Nije mi dopuštala da se kao klinac igram sa ostalom djecom iz sela. Valjda je mislila da sam presavršen i prenapredan. Kao da je mislila da ću pasti za koji nivo dolje ukoliko se budem družio sa selskom djecom.
Odrastati u vrlo malenoj sredini je stravično. Selo sa jednom ulicom. Moja kuća na kraju sela. Okružena šumom. Na osami. Prvi susjed relativno daleko. A s kime se igrati, družiti? Isprva sam bježao. Nisam još niti u školu išao. Još ni asfaltirane ceste kroz selo nije bilo. Kroz selo je prolazila makadamska cesta. Tada sam zaradio dobar ožiljak na glavi. S jednim klincem sam se dobacivao kamenom. Nisam ga u jednom trenutku uspio uhvatiti i tada mi je pao na glavu, a krv je obilno potekla. Nije majka kriva... Volim ju.
Kada sam već krenuo u školu, počeo sam se intenzivnije družiti sa tom djecom. Hodali smo okolo po šumi i svugdje nas je bilo. Odlično nam je bilo i uvijek smo pazili jedni na druge. Bilo nas je više generacija, a oni stariji bi mlađe uvijek urazumili kada je trebalo napraviti nekakvu pizdariju. Onda sam još od bake i dede dobio svoj prvi pravi bicikl. Čim bih došao iz škole, otišao bih se vozati po selu i nije me bilo do mraka.
Kroz osnovnu školu sam doživo odbacivanje iz muškog drštva. Imao sam nekoliko muških prijatelja u osnovnoj školi, ali to nije to. Nisu bili društvo kakvo sam zapravo htio. I onda sam se počeo bolje snalaziti u ženskom društvu. Ista je stvar bila i u srednjoj školi. Mogu reći da sam pomalo bio i psihički zlostavljan kroz osnovnu i srednju školu. Sve je to utjecalo na mene, na moj psihički razvoj. A danas se i dalje snalazim bolje u ženskom ili miješanom društvu. Danas žudim za pravim muškim društvom, pravim prijateljima... Izlasci, ganjanje cura, roštiljade... Zajebancije...
S druge strane... Oca, u pravom smislu te riječi, nisam nikada imao. Bio je u kući i samo ime na listu papira. Nisam imao nikakav autoritet. Nikakav uzor u muškoj osobi, a bojim se da ću jednoga dana biti kao on. Ili ću baš zbog njegovog (ne) utjecaja na mene biti potpuna suprotnost njemu. Bilo je i nekoliko situacija kada je digao ruku na moju majku. To je tako jadno. Bio sam ovdje za njega samo kada je nešto trebalo napraviti. Inače sam bio nevidljiv. A sada kada razumijem neke stvari i vidim pravo stanje se čudi što ga svaki put odjebem. Zaslužio je! Prođe i po nekoliko dana da ne progovorim niti riječi sa njime. Oduvijek sam htio oca i uvijek će u meni biti ta čežnja.
Tijekom puberteta sam bio izgubljen kao i sada. Tražio sam se, još se tražim. Vjerojatno svatko kroz pubertet prolazi kroz fazu kada nije zadovoljan svojim fizičkim izgledom... Netko s razlogom, a netko bez. Ja sam imao razlog. I danas ga imam. Deformacija prsne kosti. Malo je previše unutra. To mi smeta. Zbog toga sam iskompleksiran svojim izgledom. Bio sam na liječničkom pregledu zbog toga. Jedino je rješenje operacija. Mislim da bi mi lomili kost, stavljali nekakvu ploču pod nju, a vjerojatno i dodali kakvog tkiva u prsa. Nosim i naočale. To mi također već lagano smeta, jer je dioptrija poveća. Ne vidim ništa što je dalje od jednog metra. Užas! Valjda ću si jednog dana moći priuštiti obje operacije. Samo da se bolje osjećam. Radi samopouzdanja.
Zbog ovih deformacija mislim kako nikada neću naći djevojku. Neku dobru... Stalno mi je u glavi kako niti jednoj ne zapinjem za oko. To me proganja! Tada se pojavila i lagana ljubomora prema muškarcima za koje ja smatram da su zgodniji od mene... Nema ih puno, ali nađe se poneki. Seksi, macho... Izrodile su se neke čudne stvari u meni... Dva homoseksualna iskustva kao rezultat svega. Sa Markom je probijen led u taj svijet. Sa Sašom sam čak bio i u vezi nekoliko mjeseci. Nije dobro to, ali... Zapravo sam uživo biti u društvu s njima, biti intiman s njima... Biti i dominantan ili se izjednačavati s njima. Zaista... Bolesno! No, dosta je s time. Nema više šanse da si tako šta u životu dopustim. Vidim da takve stvari mogu lako izmaći kontroli... Sašu sam čak i zavolio. Isprva sa puninom strasti, ali nadalje ga volim kao brata. Brata nisam nikada imao, a htio sam ga. Žao mi je na pogrešnim riječima kojima sam prekinuo prijateljstvo sa Sašom.
Živim dok živim. Ovakav kakav jesam. Jednoga ću se dana možda i podvrgnuti operaciji prsne kosti. Možda će biti prekasno... Biti ću stariji. No, jednoga dana, kada skupim novac, svakako ću otići na skidanje dioptrije. Barem danas to nije nikakav problem, pa ako je Ivica mogao, valjda mogu i ja?! Užasno mi je sada... Ljeto se bliži... Htio bih nositi sunčane naočale. Želim se glupirati se bez bojazni da će mi prozori u svijet savršenih linija odletjeti i pretvoriti svijet u jedno veliko mutno jezero. Leće su mi prekomplicirane. Imam ih. Ne da mi se to stavljati na oči...
Možda ću ipak jednog dana pronaći i djevojku kojoj neke stvari neće smetati, neće joj biti važne. Tada više neću biti čovjek s greškom. Biti ću samo čovjek sa greškama u prošlosti. Jedina djevojka kojoj se čak i sviđala moja rupa na prsima je moja bivša draga... Nađa. A ja moram vjerovati u budućnost. Sigurno me negdje čeka neka druga... Draga.
Na kraju pregleda povijesti moje bolesti ne znam više što... Ah, da! Djevojka će mi biti lijek, a možda i nova bolest. Ako će biti bolest... Dođi više da se razbolim! Ili... Ma, sve je to u glavi. Ne znam...
Post je objavljen 02.05.2008. u 13:20 sati.