Noć je. Uobičajena atmosfera mojih snova. S rukama u džepovima i u crvenom kaputu, jedina sam boja ovom svijetu, zalutala u mračnim ulicama mokrim od kiše (frizura je postojana – trovremenski taft!). Pomrli velikani postali su samo imena na zidovima, putokazi i adrese sadašnjosti koje mi ništa ne znače u ovim nepoznatim ulicama. Sjetim se kako mi često znaju reći prijatelji, kada po običaju izvalim kakvu glupost, da se nikad nijedna ulica neće zvati mojim imenom. I ne smeta mi. Po prvi put nakon dugog vremena mislim kako je prošlost uistinu precijenjena.
Dok se okrećem na mjestu, tražeći poznate fasade zgrada koje bi mi pokazale put, u mirisu mokrog asfalta i ozona zatreperi nečija prisutnost (ili odsutnost).
I zatim te ugledam. Oslonjenog na uličnu svjetiljku, nepomičnog i tihog, skrivenog tamom, a toliko blizu svjetlu. Načinjenog od onog tužnog zvuka gitare što me ponekad prati i tihih večeri koje provodim sama.
Zastanem i, obgrljena svjetlošću lampe, promatram te.
Na tren pomislim da ćeš mi prići, da ćeš me poljubiti u kosu kao dijete i pomirisati glatku kožu mog ramena. Da ćeš mi reći: Lijepo je sresti te, pročitati moje misli i prepoznati melodije koje se stvaraju u njima.
No ne prilaziš. Poput priviđenja zaustavljenog vremena, biraš ostati samo tamni dio nepoznate ulice, za mene bilo tko, bilo kada, bilo gdje.
Prepuštam te tvojoj tami, dragi. I nekako mislim da je ovo zadnji put da se ovako susrećemo. Postaješ dio prošlosti, naziv jedne od slijepih i napuštenih ulica mog života.
Nove slike košmarnog sna guraju me u brze vlakove. Susrećem ljude koji stoje na svjetlu. Mašu mi sretno na stanicama ili ulaze u vlak. Putuju sa mnom.
Na svakoj karti stoji: Put do Jutra.
Post je objavljen 30.04.2008. u 09:58 sati.