Mala zraka sunca je ušla u moju sobu i uporno se igrala na mom licu.
Progunđala sam i stavila jastuk na lice da se sakrijem, ali već je bilo gotovo.
Bila sam budna.
Ustala sam se u ležeći položaj na krevetu i zijevnula.
Protrljala sam oči da makne sitne zrnce sna iz mojih očiju, a onda sam se rastegnula.
Ustala sam se kreveta i prišla prozoru te ga širom otvorila.
Obasjalo me toplo sunce i blagi ljetni povjetarac. Uživala sam u tom trenutku.
Pogledala sam na sat.
8:30.
"Oh, k vragu!!",viknem i izjurim iz sobe brzinom munje. Putem sam tiho psovala sebi u bradu. "Zakasnit ću!"
Sišla sam u kuhinju gdje je mama već spremala doručak. Mazala je prepečenac s marmeladom kad sam ja upala. Čim sam se tamo pojavila, pogledala me kao neku luđakinju.
Vidjela je da sam još u svojoj pidžami na Winnie Pooha i odmah je zaključila o čemu je riječ.
"Kasniš?",upita me ona s smiješkom.
"Kasnit ću!",kažem joj i zgrabim prepečenac koji je ona mazala na radnoj plohi.
Pojela sam ga u dva griza i popila čašu vode. Mama se namrštila.
"Bit će ti slabo.",napomene mi. "Smiri se. Tek ti posao počinje u 9:00. Sigurna sam da se gospođa McKellers neće ljutiti ako malo zakasniš."
Nisam ništa rekla na to.
Uhvatila sam se za trbuh da mi se sve to smiri jer kad god brzam s hranom, uvijek me poslije boli trbuh. To mi je užasno smetalo.
"Idem se spremiti.",kažem mami i odem natrag u svoju sobu. Ovaj put nisam upalila liniju da me glazba prati u pokretu. Ne bih se mogla opustiti i vjerojatno ne bih ni znala koja me glazba prati pošto sam u žurbi.
Obukla sam danas svoje maslinasto-zelene bermude, crnu majicu bez rukava na kojoj je pisalo "Too hot for you" i obukla na brzinu svoje stare crne sliperice.
Počešljala sam kosu u četiri zamaha i stavila ju u neuredan konjski rep.
Nisam previše za to marila.
Zgrabila sam svoju crvenu pletenu torbu i u nju stavila ključeve, mirišljave maramice, mobitel i novčanik. Stavila sam na nos svoje naočale, a kutijicu ubacila u torbu.
Pogled mi je na tren pao na onu knjigu.
Uredno je stajala na radnom stolu. Netaknuta.
Nisam je uspjela pročitati. Imala sam previše toga u glavi, a onda ju sigurno ne bih mogla čitati s razumijevanjem.
Za pogled mi je pao mali ružičasti parfem srcolikog oblika koji je bio napola-pun kao da sam ga jučer kupila. A prava istina je da sam ga dobila prije dvije godine kao poklon od tete.
Voljela sam parfeme. Zapravo, obožavala sam ih. Pogotovo one cvjetnog mirisa. No, nisam ih kao luda stalno špricala po sebi, nego sam ih više skupljala i koristila kad bi bile neke posebne prigode.
Otvorila sam čepić i špricnula si mirišljavu tekućinu na vrat. To će valjda biti dovoljno. Uvijek sve radim s mjerom.
Možda je to mana?
Sišla sam niz stepenice, usput pozdravljajući mamu i otišla van kraj garaže gdje se nalazio moj slatki Clio.
"Maddy, uzmi si jedan prepečenac za marendu!",viknula je mama kroz prozor kuće.
"Uzela sam pare. Tamo ću nešto uzeti, ne brini!",dobacila sam joj i vidjela kako odmahuje glavom.
Prišla sam svom Cliu.
Obožavala sam svoj auto i čim sam sjela u njega, osjetila sam se opuštenije.
Okrenula sam ključem i moja Beba se probudila. Veselo sam se nasmiješila i upalila radio.
Radio MC music je već počeo s svojim svakodnevnim programom puštanja glazbenih želja svojih slušatelja pa me zanima hoće li pustiti neku pjesmu koja je moja omiljena.
"A evo jedne simpatične pjesme koju je naša vjerna slušateljica Marissa zamolila da pustimo…pa, vjerujemo da će vam se sviđati…Uživajte.",rekao je voditelj i njegov glas je zamijenila pjesma.
Osmijeh mi je prošao licem.
"…How come everytime you come around, my London London bridge wanna go down..."
"London bridge" od Fergie.
Sviđala mi se ta pjesma. Kao i sve ostale koje su puštale na ovom radio programu.
Radio MC music je, po mom mišljenju, bio najbolji program. Jednostavno sam ga obožavala i iako su svi ostali programi imali skoro jednak stil, nitko se nije mogao mjeriti s njim.
Iako ju neku posebnu silu…
Bip! Bip!
Stresla sam se kad sam osjetila zvuk poruke. Joj, mrzila sam to!
Mrzila sam da mi netko pošalje poruku ili da me nazove dok vozim po cesti.
Upalila sam žmigavac i čekala da srebrni džip Opela prođe prije od mene. U toj sekundi-dvije sam izvadila mobitel iz torbe i vidjela na ekranu od koga je poruka.
Mitch.
Nasmiješim se, ali i istovremeno sam prevrnula očima.
Što je sada?
Iza mene se čulo trubljenje i to mi je davalo znak da krenem. Pogledala sam još jednom na cestu i otišla. Pravac Derwood.
Mobitel mi je bio u krilu pa sam nekako uspjela jednom rukom držati volan, a drugom pročitati poruku:
Hej, Medonjo. Nemojte danas zaboraviti doći do mene. Treba mi podrška. :)
Javi mi kad oko koliko sati ćete doći tako da znam. Do tada, čujemo se.
Pozz, Medena.
Jedna od stvari koje obožavam kod Mitcha je njegov način laskanja i slatkorječivosti. Samo ne znam je li to mana ili vrlina, ali to mi je kod njega ful simpatično.
Nisam mu uspjela odgovoriti. Moram se koncentrirati na vožnju jer osoba iza mene je valjda vidjela problem u mojoj vožnji pošto mi je svakih pet minuta trubila.
Pogledala sam kroz retrovizor i vidjela jedan mali golf. Bio je one nove vrste kojeg još nisam ni znala ime, ali bio je lijepo građen. Bio je bordo boje i sunce je sjalo na njemu. Tko god da je to bio- sigurno je se kupao u novcima.
Proškiljila sam kroz naočale da vidim osobu iza tog auta, ali zbog odbljeska sunca s njegove haube, nisam ju mogla dobro vidjeti.
"Evo, evo.",iznervirano sam rekla sebi u bradu. Upalila sam žmigavac i dala mu znak da me zaobiđe. No, auto je samo i dalje trubio. "Što hoćeš?"
Odlučila sam ga ignorirati. Tko god da je to bio, ne zanima me.
Prošla sam veliki natpis pokraj semafora na kojem je velikim slovima pisalo "Dobrodošli u Derwood" i razveselila sam se kad sam shvatila da sam blizu knjižnice.
Skrenula sam u obližnji zavoj gdje se nalazilo malo parkiralište koje je skoro uvijek bilo prazno. Tako je bilo i sada.
Parkirala sam na najbliže mjesto koje je, na moju sreću, baš bilo pokraj neke zgrade tako da je bio hlad. Udahnula sam i pogledala na svoj ručni sat.
9:00.
Došla sam točno na vrijeme.
Taman kad sam uzela torbu i krenula da izađem, opet sam čula trubljenje automobila.
'Ma nije valjda', prošlo mi je glavom.
Čim sam glavom provirila s vrata svog Clia, progutala sam slinu.
Golf bordo boje je upravo ušao u parkiralište i krenuo se parkirati blizu mene.
Oblio me hladan znoj.
Tko je to?! I zašto me slijedi?
Strah me preuzeo. Počela sam se slabašno tresti. Moj instinkt mi je govorio da se vratim natrag u auto i zaključam vrata, ali glava mi je govorila da si pričinjavam gluposti.
I što sada napraviti?
Stajala sam tamo, ukopana na mjestu i čekala što će se dogoditi.
Vrata golfa su se otvorila, a moje oči su se znatiželjno razgoračile.
Očekivala sam nekog strašnog, velikog i poslovnog čovjeka, ali umjesto toga me dočekao topli, prijateljski smiješak.
Nisam mogla vjerovati.
"Gospođo McKellers?"
Osjetila se nevjerica u mom glasu.
Ona se još šire nasmiješila i prišla k meni. Jednu ruku mi je ovila oko vrata dok mi je zaželjela dobro jutro.
"I vama također.",odvratim uljudno. "Umm…kako ste? Oprostite ako kasnim, ali…"
Gospođa McKellers se zvonko nasmijala.
Pričekala je da zaključim vrata i onda smo krenule do knjižnice, ona još držeći ruku oko mog vrata. Izgledala mi je previše sretno. Mislim, nemam ništa protiv toga, ali nekako mi se nešto duboko skrivalo iza toga.
"Maddy, ne trebaš se ispričavati. Koliko vidim- ne kasniš. Knjižnica nije još otvorena, zar ne? A i ja kasnim, ako ti je sada lakše.",ovo zadnje je dodala s smiješkom koji joj jednostavno nije silazio s lica. Namignula mi je, očito da mi donekle smiri živce.
Dobro je znala da mrzim kasniti.
Dala sam joj slabi smiješak koji se nikako nije mogao mjeriti s njenim.
Veselje i optimizam je crpio iz nje. Izgledala je kao da sjaji. To je sigurno lijep osjećaj.
I bilo mi je drago vidjeti ju takvu. Uvijek mi je bilo stalo do sreće drugih. Pogotovo do ljudi koje sam voljela, a gospođa McKellers je definitivno spadala u tu skupinu.
Primijetila sam njen pogled na meni.
"Maddy, otkad ti nosiš naočale?"
Potpuno sam to smetnula s uma. Ispravila sam naočale i pogledala u pod.
"Um, mislila sam da to nije bitno.",kažem. "Svejedno…glupo izgleda, znam."
"Ma ne mislim na to! Naočale ti baš lijepo stoje. Samo me to začudilo jer te prije nisam vidjela s njima.",kaže ona te promijeni temu. "Onda? Jesi li spremna za današnji dan?"
U glavi sam provrtjela film tražeći možda neku informaciju koju mi je možda gospođa McKellers rekla, a da sam zaboravila da je važno.
"Um, jesam.",kažem nesigurno, a ona me još jače stisnula. "Aa..danas je neki poseban dan ili?"
Odmahnula je glavom.
"Ma ne. To se samo tako kaže.",napomene mi ona, a onda me pogleda s smiješnom grimasom. "Zaboga, Maddy…je li ti itko kad rekao da se brineš radi gluposti?"
"Paa…sigurno niste jedini tko je to rekao."
Gospođa McKellers se zvonko nasmijala kao da sam ispričala neki sasvim dobar vic.
Maknula je ruke s mene da bi mogla otključati bravu od knjižnice.
Otvorila je vrata i dopustila meni da prva uđem.
Sramežljivo sam joj se zahvalila.
Odmah sam krenula prema vratima gdje ostavljam svoje stvari, a primijetila sam kako gospođa McKellers ide prema svom pultu i žustro pali kompjuter.
Dok sam skinula svoju pletenu torbu i objesila ju za kuku na vratima, uzela sam mobitel i stavila ga u džep traperica u slučaj da me netko bude zvao ili nešto.
Zaboravila sam uzeti kutijicu za naočale za sobom pa izgleda da će me gospođa McKellers gledati s njima danas.
Osvježila sam si lice s mirišljavom maramicom i stavila svoju gustu smeđu kosu u rep. Pogledala sam se u ogledalce koje je visjelo na zidu i napravila grimasu.
Izgledala sam kao tipični knjiški moljac. Naočale, rep…a uostalom, zašto se žalim? Pa ja i jesam knjiški moljac, u čemu je tu problem?
Čim sam izašla van, gospođa McKellers me znatiželjno pogledala.
Što je sad bilo?
"Imaš zanimljivu majicu, Maddy.",napomene mi ona s smiješkom.
Pogledala sam u svoju majicu na kojoj je pisalo "Too hot for you" i nasmiješila se.
"Hvala. Volim majice s natpisima.",kažem joj i krenem prema kolicima da namjestim današnje knjige.
Gospođa McKellers se nasmiješila dok je otišla pred vrata i na njih stavila natpis "Otvoreno."
Pogledala sam prema prozoru i vidjela kako sunce sja svom snagom. Današnji dan je imao sve simptome da će biti pakleno vruć.
****
"Izvolite. Nadam se da će vam se knjiga svidjeti."
"I ja se nadam.",žena se veselo nasmijala. "Do viđenja."
"Doviđenja."
Gospođa McKellers joj se nasmiješila i pogledala na svoj sat kad su se vrata zatvorila.
Pogledala je u smjeru koji se nalazio pri kraju knjižnicu.
"Maddy, pauza je. Hoćeš ostati ovdje ili?"
Bacila sam krpu u kantu vode koja sam koristila brišući ostatke prašine sa poda i polica te umorno izdahnula.
"Zapravo…",kažem ustajući na noge i rukom maknula znoj s čela. "Mislila sam otići do prijateljice. Mislim, ona radi u restoranu nedaleko odavde i neću se dugo zadržati pa sam…"
"Ma, u redu je, Maddy.",kaže gospođa McKellers i podigne ruku da ušutim. "Možeš slobodno ići. Samo sam pitala."
Nasmijala se dok sam ja sva znojna krenula po maramicu.
"Uzmi što ti je potrebno i vidimo se za…",opet je pogledala na sat. "Pola sata. Može?"
"Može."
Uzela sam svoju torbu i skupa s gospođom McKellers izašla iz knjižnice. Ona je stavila natpis "Pauza" i zaključala knjižnicu. Pozdravile smo se, svaka idući u različit smjer.
Ona u kafić, a ja u sam krenula pješke do restorana.
Iz torbice sam izvadila mobitel i poslala Lynn poruku da idem prema njoj.
Nije prošlo ni dvije minute, kad sam dobila njen odgovor:
Super. Dođi iza restorana, izaći ću za deset minuta. Vidimo se. Pusa.
Malo sam požurila hod i namjestila naočale.
Kao i ja, Lynn je odlučila ovo ljeto naći posao. Pošto njeni roditelji znaju vlasnika restorana, uspjeli su joj naći posao tamo.
Nisam znala kako joj ide jer nakon završetka škole, nisam se s nikim naročito družila- osim Mitcha, naravno.
Osjetila sam kako me peče savjest. Lynn mi je inače prijateljica i jako draga osoba. No, ona je imala svoje društvo i često puta me znala uvjeravati da izađem van s njima.
Ali naravno, ja sam ipak budala i svaki put bi odbila. I tako me ona jednostavno prestala pitati, ali mi smo se i dalje družile.
Restoran "Le Bet" se nalazio malo dalje od knjižnice. Trebali ste prijeći cestu i skrenuti na desnu stranu te još hodali nekoliko metara dok bi napokon došli do njega. Bio je to jako kičast i skup restoran. Uglavnom su tu išli ljudi bogatog staleža, a takve sam rijetko znala.
No, znam da tu su česti gosti ljudi iz Qeena (kvart snobova).
Veliki natpis restorana bi me oduševio kao i uvijek, ali nisam krenula prema ulazu. Skrenula sam iza njega gdje mi je Lynn rekla. Tamo su bile pune kante smeća i općenito otpaci koje su ljudi bacili.
"Bljuh."
Želudac mi se okrenuo kad sam vidjela komadić piletine okružen muhama i od kojeg je izlazio jedan odvratan vonj. Pokrila sam nos i usta rukom i u sebi se nadala da Lynn što prije izađe.
Stražnja vrata su se otvorila i iz njih je izašlo poznato, prijateljsko lice.
"Lynn! Oh, bilo je i vrijeme!",kažem sretno i krenem prema svojoj prijateljici.
"Maddy!", kaže ona i nasmiješi se.
Jedna drugoj smo prionuli u zagrljaj. Kad smo se odmakle, obadvije smo napravile grimasu.
"Koji vrag to smrdi?",Lynn je začepila svoj nos.
"Mislim da tvoji šefovi ne znaju što je kanta za smeće.",kažem ne mičući ruku i kimnem prema komadiću piletine.
Lynn, čim je to vidjela, napravila je grimasu kao da će povratiti.
"Bljak! Fuj! Daj ajmo odavde."
Dala mi je znak i nas dvije smo izašle iz ugla i stale nasred ulice. Tu je zrak bio bolji.
Tek sam sada primijetila kako Lynn na sebi ima bijelu pregaču.
Ona nije primijetila da buljim u nju jer je nešto tražila po džepovima.
"Nikad te nisam pitala- što radiš u restoranu?",upitam ju.
"Poslužujem. I perem suđe kad uspijem u kuhinji.",odgovori Lynn, a iz džepa izvadi kutiju cigareta. "Ovisi. Ako ima nekog posla, onda to radim. Kakav god bio."
Izvadila je jednu cigaretu i stavila ju u usta. Opet je nešto počela tražiti.
"Fuck! Sigurno mi je ostao u kuhinji.",promrmlja si ona u bradu. Okrenula se potom k meni. "Imaš li možda upaljač?"
Kiselo sam ju pogledala, a ona se samo nasmiješila.
Dobro je znala da ne pušim i da mrzim cigarete. I smetalo mi je što ona voli pušiti.
"Ah, evo ga!",kaže ona i u džepu svoje pregače izvadi mali, plavi upaljač. Upalila je cigaretu i povukla duboki dim, zatvarajući oči. Ispustila je dim i nasmiješila se od ugode.
"Ja to nikad neću shvatiti.",kažem joj.
"Što to?",znatiželjno upita ona i nevino me pogleda svojim srnećim očima.
Lynn je bila dosta visoka i tamnoputa djevojka. Dečki su se okretali za njom i ne čudim se zbog toga. Bila je lijepa. Crna kosa, srednje dužine, lijepe smeđe oči, blistav osmijeh uvijek na njenom licu- nema što! Lynn je bila prava ljepotica.
A još k tome i jako društveno biće. Voljela se družiti s ljudima i upoznavati se s svima. Zato nije bilo ni čudo što je bila jako popularna u školi. Nije bila baš dobra s ocjenama, ali imala je čvrstu četvorku.
Drago mi je što smo prijateljice jer bez obzira što ona puši, znam da je ona uvijek tu uz mene.
Promatrala me, čekajući odgovor na njeno pitanje.
"Što je toliko privlačno u cigaretama?!",kažem. "Smrdiš kao baja, nokti ti požute, zadah ti je užasan… mislim, stvarno mi to nikad nije bilo jasno!"
Lynn se nasmijala i povukla još jedan dim. Znatiželjno je gledala u daljinu, a onda odgovorila:
"Živci, draga Maddy."
"Svi imamo svoje probleme, Lynn."
"Znam to. Ali ponekad ti cigareta pomaže da se smiriš."
"Možda. Ali onda trebaš stvarno popušiti veliki broj cigareta da se smiriš, zar ne?"
Opet se nasmijala.
"To ovisi o čovjeku, Maddy. Evo, uzmimo za primjer tebe- ti si dosta toga prošla, a ipak ne vidim tebe kako pušiš cigaru, zar ne?"
Dala sam joj slabi osmijeh.
"Dobro, pustimo sad mene. Ja sam poseban slučaj."
"Ne, ti si najbolji slučaj. I imaš karakter. To je dobro."
'Uh, sjajan sam ja karakter', pomislim u sebi. 'Moš' mislit.'
"No, dobro. Nisi mi rekla zašto si došla ovdje.",kaže ona mijenjajući temu. "Jesi li dobila posao u knjižnici?"
Klimnula sam.
"O, pa to je super.",kaže ona veselo. "I kako ti ide?"
"Dobro, zasada.",kažem. "Sada sam na pauzi. Nego…mislila sam…ako nemaš danas previše posla…ovaj…"
Lynn je povukla još jedan dim i onda bacila cigaru.
Nastavila sam pričati.
"Ovaj…mislila sam..ako hoćeš- možemo ići večeras u kino? A prije toga na pizzu.",kažem pomalo nesigurno. Ne znam zašto me sada sram. Pa, to je Lynn zaboga!
Ona me znatiželjno pogledala i skupila obrve u ravnu crtu.
"Naravno…ako želiš.",dodam.
Glasno se nasmijala, a onda me zagrlila oko ramena.
"Oh, Maddy. Pa kakvo je to pitanje? Naravno da bih voljela ići u kino!", glas joj je bio iskren i sretan. "Baš sam vidjela da puštaju onaj dobar akcijski film s Jackie Chanom. Voljela bih ga vidjeti!"
"Onda je dogovoreno. Danas idemo u kino."
"Može.",kaže ona i nas dvoje se pljesnemo po ruci. "Kad ti završava smjena? Ja radim danas do 17. A film počinje u 18:30."
Razmislila sam.
"Hm. Moja smjena završava u 16:30, pa ću te ja pokupit s posla autom i onda idemo do 'Petteove pizzerie' pa onda na film. Može?"
"Zvuči zakon!",oduševljeno je uskliknula. "A postoji li neki poseban razlog zašto idemo u Petteovu pizzeriu?"
Ovo zadnje je dodala, namignuvši.
"Pa, zapravo ima.",kažem i pocrvenim. "Ali ne onako kako ti misliš. Mitch me zamolio da svratimo jer se zaposlio tamo pa bi mu jako dobro došla podrška."
Lynnin osmijeh je slabio. Napravila je neku razočaranu grimasu.
Nasmijala sam se na to.
"A zašto pitaš?"
"Ma, ništa.",kaže ona. "Mislila sam da ćemo ići gledati komade, ali izgleda da jedino lice koju ću večeras vidjeti je Mitchovo."
Napravila je kiselu grimasu i rekla 'ew.'
"Hej, ne vrijeđaj Mitcha.",napomenem joj.
"On je debil.",frknula je nosom.
"On je moj prijatelj."
Kad je primijetila moj ozbiljan glas, popustila je s vrijeđanjem.
"Oprosti. Nisam mislila ništa ozbiljno. On je simpatičan debil."
Obje smo se nasmijale, a onda je bilo vrijeme da se obadvije vratimo natrag na posao.
"Sretno ti bilo! I vidimo se večeras!",vikne mi ona i vrati se na stražnja vrata.
"I tebi. Vidimo se!"
Vratila sam se natrag polako hodajući s smiješkom na licu.
Kad se samo sjetim da su Lynn i Mitch skoro završili skupa, a sada se ponašaju kao da obadvoje imaju amneziju- to me užasno nasmijava.
Pogledala sam na sat.
Ostalo mi je još deset minuta do isteka pauze pa sam svratila u obližnju slastičarnicu i uzela si jedan sladoled od šumskog voća.
Žao mi je što je toliko dugo trebalo za novi post.
Ali svejedno se nadam da vam se sviđa.
I obavještavam da ću rijetko komentirati i pisati posteve, barem dok ne sredim svoje obaveze oko škole.
Do idućeg posta!
Ljubim vas sve!
P.S. Jedan veliki zagrljaj šaljem njemu! =)
Post je objavljen 27.04.2008. u 19:27 sati.