Ne znam više tko sam…što sam…
U ovoj staklenoj kugli ptica sam za tebe, zarobio me jesi,
zatvorio i naučio kako moram, ali nisi se pitao kako osjećam, kako želim.
Prije sam slična vili, sa dugom kosom koja se odupire vjetru,
čije prozirne halje i skrivaju i otkrivaju. Da prije sam njoj slična…, ali ti tu vilu ne vidiš, tu vilu koja bi te usrećila više od zarobljene ptice.
A ptica u staklenoj kugli, ona koju ti želiš za sebe gleda, molećivo krilima govori, gleda onu sebe koja pleše, pjeva, koja leti, želi voljeti i biti voljena, gleda….ali njen glas se ne čuje, jer staklo je predebelo, a i uho vile je predaleko, može samo lupati i lomiti krila.
I na grudima, kada noć svane, a život se stiša, i kada je tvoj san dublji od tebe, na grudima vile sniva ptica o letovima…sniva o slobodnoj ljubavi, sniva o novom proljeću i buđenju, a već broji po ne znam koje proljeće u svom životu… i nada se…nada se novoj snazi koja će razlomiti to debelo staklo iza kojeg se ne čuje ništa…
Post je objavljen 27.04.2008. u 17:03 sati.