Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/opium

Marketing

Mama

''Bio je sunčan dan''- kaže mama. Sjela je pored mene, u svojim rijetkim dobrim raspoloženjima, sa šalicom crne kave čiji su oblačci stvarali tugu. Pogledala me sa skrivenom, teško izrečenom nježnošću i počela priču.
''Imala si samo 3-4 mjeseca. Ja sam otišla prati veš u podrum i ostavila te na krevetu nakon što sam te podojila. Vratila sam se nakon sat vremena i na bijelom svilenom pokrivaču više ničeg nije bilo. Pomislila sam da te netko uzeo, možda si plakala ...ne znam.''
Moja mama nije ljubitelj emocija. Ona ne plače kada vidi suze u mojim očima. Ona ne ljubi kada su poljubci jedina hrana. Ona ne zna kako, i kada bi htjela. I priča...
''Ostala sam stajati minutu u sobi razmišljajući kuda da krenem kako bih te našla. A onda sam te čula.—smijala si se. Nisam razumjela gdje si. A onda sam vidjela tvoju nogicu u rozoj benkici. Bila si ispod kreveta...ni danas ne znam kako si tamo dospjela. Ali ležala si tamo ispod kreveta i smijala se. Kao da pjevaš.''
Pogled joj je otišao daleko. Predaleko.
Moja mama je djevojčica. Kada priča sa nepoznatima još uvijek ima smiješak nesigurnosti od kojeg poželiš puhnuti malo nježnosti u njenom smjeru.
Ona ne kaže ''ljubavi'', ''dušo'', ''volim te'' i ''kako si''. Nema veze. Ona je ipak još mala.
I moja je.
Kada je jako nervozna, uđe u sobu poput jakog juga i sve što sam osjećala nestane. Ona sjedne i počne...kaže da je život loš, da ljudi nisu dobri, kome danas vjerovati... Znam da je patila. Za nju bih vratila vrijeme ali ne ide..
Voli okus vanilije i ponekad poželi da odemo u šetnju. Slušam ju i razmišljam gdje smo krivo skrenule. Kada se smijem od srca ona odzvanja u mojim plućima, da, to sam naslijedila od nje.
Ona ne odgovara vodoinstalaterima, čudnim pozivima i službenicima, plašljivo gurne telefon u moje ruke i kroz zube kaže ''Javi se''..
Ne vrijedi reći: 'Mama, pa i to su samo ljudi..''
Ponekad kad se ušuljam u sobu u kasnim noćnim satima ona leži u krevetu, čeka me u snu. Otkrijem sijede niti što se sjaje u njenoj kosi, niti što ih se srami i što ih vjerno farbam da se ne vide..i pomislim: u njoj sam spavala.
I danas kad ju obgrlim sa leđa dok zamišljena i daleka pere suđe..i sutra kad se odmakne i kaže da ''nema vremena za to'', ja ću znati da me ona podigla, i onda kad sam pala..kad sam bila sasvim mala.



Post je objavljen 27.04.2008. u 01:22 sati.