Mirna, Anitina Mama je bila sasvim obična žena. Ili je samo tako djelovala. Imala je srcoliko lice, tanke usne i velike oči. Mijenjale su boju, ovisno od vremena. Smeđe na zeleno. Al' dubina je uvijek bila ista. Lice zategnuto. Kratka kestenjasta kosa se nekako oštro spuštala do pola čela. Bila je niskog rasta i zavidne figure. Svi su Je voljeli iz više razloga. Zbog žara, oštrog jezika, talenta... Štogod je takla, poprimilo je svjetliju nijansu. Nikada nije izlijevala boje. A ni nježnosti. Anita se bojala tražiti zagrljaj. Mislila je da će Senior to shvatiti kao slabost. A to je bilo nedopustivo. Htjela je da joj čita misli jer joj je bilo teško samo izreći što želi. Brinulo je da li Joj se sviđa ili ne. I hoće li ispuniti Njene planove. Nikada nije bilo dovoljno. Mora da je trebalo izmisliti neku medalju bolju od zlatne. Iscrpiti se. Učiniti Je ponosnom. Biti savršena. Samim tim i voljena.
Ipak, Mirna nije bila od onih majki koje od djece rade ono što one nisu stigle. Iako je mislila da je najbolja ako je Njeno dijete najbolje. I ako ne plače.
Anita je najviše voljela način na koji bi Mama donosila zavoje i previjala rane o kojima nije imala pojma. Anita je najviše mrzila način na koji bi Mama donosila gorčinu i solila rane koje je sama prouzrokovala.
____________________________________________
Anita se osjećala krivo začetom.
____________________________________________
Postojao je i On. Tata. Bezimeni. Ponosit i često odsutan. Samo fizički. Visok i visokog mišljenja. Sa Ženom kao božicom.
Bez obzira na uzajamno obožavanje i sposobnost sinkroniziranog življenja, bilo je i loših dana. Odigranih pred djecom. Toliko o sinkronizaciji. Anita se već svega naslušala. I sve što je htjela bilo je strpljenje. Smirivanje glasa. Tada je naučila da nema zabave bez krivnje.
____________________________________________
Anita je svirala u sobi. Prebirala je po klavijaturama koje je dobila za odličan uspjeh i uzorno vladanje u prošloj školskoj godini.U kuhinji je planula vatra, ali Oni nisu znali što napraviti s njom. Ona Ga je htjela udariti, ali nikada nije. On Ju je htio ošamariti, ali nikada nije. Uvijek su ostajali skupa u tom crvenilu.
Anita je otišla u kuhinju. Bila je na rubu između rata i poricanja. Između „jebi se“ i „u redu je“. Filozofirala je. Davala sugestije. Ne kao obično dijete.
- Pričekaj da se slegne prašina, da nestane dima. Vidjet ćeš! – rekla je Mama. Anita je mrzila tu rečenicu. Nije mogla podnijeti da opet bude krivo protumačena.
- Nije sve u prašini, Mama. – odgovorila je. A zapravo je htjela pitati „Što ti misliš tko si ti i zašto me pogledom ispituješ? Znaš da ti neću reći. Znaš da se bojim!“ Što je postajala tiša, Mama je manje slušala. Tog je dana bilo vruće i mračno. Taj se dan često znao ponoviti.
Bilo je kasno. Mjesec pun. Prva dječja nesanica. I misli o tome kako će brzo imati vlastiti izbor. Kako Oni neće u njemu sudjelovati. Kako će uživati i neće Ih pozvati jer neće imati vremena. I kako će se jednog dana vratiti. Pričati o tome kako je sama izvukla najbolje od sebe. Pričati o umjetnosti, duhovnosti i mogućnostima. Pa makar i o onim istim o kojima je maloprije pričala u kuhinji.
_____________________________________________
Sa 14 je Anita otišla u drugi grad. Sa 18 u još dalji. Svaki put kad bi Im nešto ispričala, pokajala bi se. Bila je uspješna. I više od toga. Bila je nešto što ni Mama nije mogla zamisliti. Svakim novim uspjehom je birala Mamin broj. I Mama bi slušala. I nakon par minuta postavila pitanje iz kojeg je uvijek bilo jasno da je nije čula. I, kao da je nije zanimalo. A Anita je tek sada uspjela. Tek sada osjetila što znači uspjeti bez neprestanog dahtanja za vratom. Tek sada je znala da je sve napravila sama. A ne njena Mama.
Ali Mama kao da više nije marila. Nije se radovala. Ili to nije znala pokazati. Što Joj se dogodilo? Pa Ona, kojoj nikad nije bilo dovoljno? Ona, koja je bila ambiciozna za obje? Zašto sad ne zna što je s Njenom kćeri? Zašto sada više ne prati njene uspjehe? Samo da posluša, bila bi zadovoljna.
Ponosna studentica bi znala razmišljati o tome kako je sve moglo izgledati. Znala je zamišljati kako bi bilo da se i netko drugi raduje pobjedi. Uhvatila bi se kako se smješka pri samoj pomisli. Često bi pisala Mami. Jer ni tada nije imala hrabrosti reći. Možda zbog toga nikada ni ne bi poslala. Svako pismo je počinjalo isto :
Jel' još uvijek misliš da moram nastaviti kada sam nemoćna? Jel' još uvijek moram biti jača od svih?Jesi sretna što mi usadila dužnost da zadovoljim? Znaš, ponekad se osjećam puno većom nego što sam ikada podijelila s tobom. I ne želim proživjeti život kroz rijetke prigode tvog zadovoljstva...
Tu bi redovno zastala. Osjetila bi se nezahvalnom. Rasparala pismo. Uzela bocu vina i otišla kod susjede. Kod velike I. Ona je znala doista okrenuti temu.
_____________________________________________
Već je prošlo osam godina otkada Anita ne živi s Njima. Otkada je u drugom gradu. Prošlog Božića otišla Im je u posjet. Smišljala je što će reći Mami. Imala je cijelu noć u autobusu za osmisliti par suvislih rečenica. Drukčijih od onih iz nesretnog pisma. Htjela je prekinuti to forsiranje. Željela je reći da je dosta. Da nije neodgovorna ako napravi pauzu. Da nije nesposobna ako treba pomoć. Da se nije kompromitirala bez obzira na strah od mržnje. Da se može prodrijeti u nju bez obzira na znanje kojim se ogradila. I da želi bar jednom Njeno odobravanje. Njenu čestitku. Da se osjeća dobro u svojoj koži. Da njene riječi negdje drugdje imaju značenje. Zaslužuju poštovanje.
Ujutro je stala na vrata, otvorila usta i rekla samo:
- Htjela bih ponekad biti tu. Prestani me gurati.
_____________________________________________
Zašto je Mirna uvijek govorila „ Dobro sam“ kad je bilo očito da nije? Zašto sada Anita govori „Dobro sam“ kad je očito da nije?
Zato što je njena Mama topla, zato što je hrabra i zato što Ju voli sada više nego ikada u životu.
Post je objavljen 27.04.2008. u 00:25 sati.