Nalazila sam se ispred učionice iz Obrane. Lori i ja.
Osjećale smo se pomalo izdvojeno jer su nam C.J. i Sam rekle kako su na prošlom satu ponavljali gradivo o dementorima i kako ćemo se danas suočiti s baucima.
Nije mi to bio problem, ali mrzila sam činjenicu da smo zaostajale s gradivom pošto sam čula da su jako puno pisali i profesor ne tolerira izostanak s njegove nastave.
Morat ćemo se vraški potruditi ovaj sat.
"Mene je strah."
Lori me prenula iz misli. Kad sam ju pogledala, učinilo mi se kao da se trese.
"Hej…što ti je?",upitam ju. "Zašto bi te bilo strah?"
Lori me ozbiljno pogledala.
"Pa zar nije očito? Danas ćemo raditi s baucima. Znaš što to znači.",kaže mi ona.
Sada sam shvatila o čemu je riječ. I na tu dosjetku sam se nasmijala.
"Oh, zar mi misliš reći da se strah što će ostali vidjeti tvoj najveći strah?"
Nastavila sam se smijati, ali kad sam vidjela da Lori nije do smijeha, zastala sam.
Pročistila sam grlo i čekala njenu primjedbu.
Začudo, samo je klimnula glavom.
Ja dalje nisam ništa ispitivala, ali sada me uhvatila želja da vidim njen najveći strah.
Ja znam koji je moj, a kladim se u 20 galeona da to zanima i ostatak razreda.
I na moju žalost (ili sreću) imali smo Obranu s Slytherinima.
Opet sam se nasmijala.
Pomisao da ću vidjeti Društvo me veselilo, ali također me jaaako zanimalo da vidim njihove strahove.
"Danas si dobre volje.",prišapne mi Lori. "Kako to?"
Kiselo sam ju pogledala što je nju nasmijalo, a onda mi se počela ispričavati, no mislim da za to nije bilo potrebe. Dobro je i rekla.
Vidjeti mene sretnu i nasmiješenu je jaka rijetkost, zato joj nisam previše prigovarala na spomenutu rečenicu.
"Vjeruj mi- i ja sam začuđena koliko i ti.", to je bio moj odgovor.
A onda sam čula jedan prepoznatljiv zvuk. Smijeh.
Nasmijala sam se u sebi. Nisam se ni trebala okrenuti da znam tko je.
"Vidi, vidi…",kaže Bella. "Da mi je znati tko je ova crna ljepotica ovdje."
Okrenula sam se prema njoj u namjeri da joj isplazim jezik. Ali u zadnjem trenu sam se spriječila.
Naime, nije bila sama.
"Ovaj..Corvuse..bok!",izlanem kao najzadnja budala.
Corvus mi se blago nasmiješio i klimnuo glavom u znak pozdrava. Stavio je ruke u džep svojih traperica i počeo gledati okolo dok je Bella buljila u mene.
Nešto mi je pričala, ali nisam ju baš slušala. Ne znam zašto, ali pogled mi je stalno padao na njega. I ne zato što mi se nešto posebno sviđalo na njemu, nego mi je imao neki čudan izraz lica.
"Morwena, slušaš li ti mene?",čuo se Bellin glas u magli mojih misli. "Halooo, Morwena!!"
"Um?",promucam.
"Ti si fakat odlutala, zar ne?",kaže Bella s tračkom uvrijeđenosti. "Drugi put me upozori tako da ne trošim riječi bezveze."
Prijekorno sam ju pogledala, a Corvusu se oteo slabašni smijeh. Prostrijelila sam ga ledenim pogledom, a onda je njegov smijeh nestao. No, svejedno mu je slabašan osmijeh ostao na licu.
"Pustite curu na miru. Tko će vas i slušati kad ste ju okružili kao roj dosadnih komaraca.",čuo se Hellenin glas.
Približila nam se s samodopadnim pogledom na licu. Kad me vidjela namignula mi je i naslonila se na zid nasuprot meni. Pokraj nje se stvorila Katja i mahnula mi je s smiješkom na licu.
"Oh, oprosti Vaše Mudrosti.",Bella se okrenula prema Hellen i obratila joj se s dozom sarkazma u glasu. "Drugi put ću Vas tražiti za savjet. Izgleda da sam ja previše mutava da kažem nešto, zar ne?"
Hellen se nasmijala.
"Tek si to sada shvatila?",odvrati ona Belli, a ona je stisnula šake i izazivački ju pogledala. Svi smo znali da se šali, a to je i sama dokazala kad se sekundu poslije nasmijala i rekla Hellen da je krava.
Počeli smo se smijati. Dobro, svi osim mene.
Nije mi bilo do smijeha. Samo sam prevrnula očima dok se i Lori pridružila smijehu.
"Koja ste vi djeca.",kažem im.
Corvus me u tom trenutku pogledao. Pogledi su nas se sreli i tako smo se gledali nekoliko trenutaka dok mi Lori nije nešto rekla.
A onda je on jednostavno maknuo pogled i usmjerio ga prema Hellen i Katji.
Razočarano sam izdahnula i pratila njegov primjer.
Endimion, C.J., Sam, Jay i ostali Gryffindori su nam se pridružili, ali nitko od njih se nije htio upustiti u razgovor s Slytherinima.
"Onaj plavi…kako se ono zove..?",upita me Bella.
"Endimion?",predložim.
"E taj. Znaš li možda ima li curu?"
Podigla sam obrvu, a Bella je odmah skužila na što smjeram.
"Ne, nije to za mene. Ako baš moraš znati, Jackie me to pitala da tebe pitam."
Sada sam bila zbunjena.
"Ali čekaj malo…zašto bi te to Jackie pitala? Ona je iz Gryffindora i Endimion je skupa s njom na godini. Zašto ga osobno ne pita?"
Bella je slegnula ramenima, a onda se nasmiješila.
"Pojma nemam. Valjda ju je sram.",odgovori ona. "Znaš, nismo svi tako hrabri u svojim odlukama…"
"Whatever.",kažem nezainteresirano i nas dvije smo počele pričati o nekoj sasvim nebitnoj temi.
Nakon nekoliko dugih minuta, Corvus se maknuo s svog mjesta i pozdravio nas.
Trebao je ići na nastavu iz Preobrazbe koja će mu početi za otprilike dvije minute.
Otišao je s pogledom sakrivenim između njegove crne, kožne jakne, a kad je prošao mimo Belle i mene, klimnuo je glavom u znak pozdrava.
Bella je rekla 'bok', a ja sam mahnula rukom poput slaboumnog idiota.
Ne znam zašto, ali u njegovoj blizini sam se osjećala totalno…mlitavo.
Kao da sam lutka na koncima kojoj treba nadzor da joj konci ne puknu.
Poslije nekoliko minuta, komešanje na hodnicima je nestalo i čuli su se samo užurbani koraci.
Dolazio je profesor, to sam odmah zaključila.
Ali dočekao me veeeliki šok.
"U, jebote.",promrmljam u bradu.
Ispred nas je došao profesor. O itekakav profesor…
Visok, blijeda put, strogi izraz lica, plavi uvojci mu padaju niz lice…o, da. Ovo nije bio profesor…ovo je bio drugi naziv za 'good looking.'
Iako nisam bila baš neki ljubitelj plavokosih muškaraca, nešto u njegovom pogledu me privlačilo.
Gledao nas je svih pojedinačno, usput zastajući pogled na cure. Sve su počele hihotati kao da im je rekao neku najljepšu stvar na svijetu, a dečki su ga gledali s prijezirom.
Maknuo je jedan uvojak svoje zlaćane kose dok je pogledao prema nama.
Nasmiješio se i otkrio svoje blistave zube. Osjetila sam Lorin oduševljen izdah iza sebe.
Hellen i Katja su si nešto šapnule dok su ga oduševljeno promatrale, a Alex je to sve popratio frknuvši nosom. Imao je grimasu na licu.
"Što je, Lemar? Bojiš se konkurencije?",obratio mu se profesor i jednim okretom štapića otvori vrata tako da možemo ući.
Ni sama ne znam zašto, ali čim je to rekao- dobio je veliki plus s moje strane.
Alex je nesigurno odmahnuo glavom i prekrižio ruke. Ušao je učionicu i dalje s grimasom.
Dok smo ulazili u učionicu, Bella me uhvatila za ruku i šapnula mi na uho: "Hoćeš sjesti sa mnom?"
"Sjedim s Lori.",odgovorim joj.
Slabašno mi se nasmiješila i rekla 'nema veze' te se negdje izgubila među okolinom.
Lori i ja smo sjele među prvim klupama, što sam ja popratila s grimasom.
Čim je vidjela moj izraz lica, nasmiješila se svojim poznatim slatkim osmijehom.
"Bolje ćemo pratiti nastavu.",objasni mi ona.
"Aha.",odvratim kiselo. "Misliš baš na nastavu ili na nastavnika?"
Nije ništa odgovorila. Samo mi se osmjehnula i sjela na svoje mjesto.
Sjela sam i dalje s svojom ljutom grimasom i slušala sat s poluglasom.
Morali smo prepisati neki tekst iz udžbenika, a čim smo s tim svi završili- profesor je maknuo sve klupe i stolice tako da napravi mjesta za praksu.
Imao je samodopadan osmijeh dok je promatrao strah na licima pojedinih učenika.
To me živciralo.
Izgledao je kao da se hrani njihovim strahom, slično kao bauk.
A pogled mu je pogotovo najviše stao na Lori koja se doslovce tresla od straha. Čim me primila za mišicu, cijelo tijelo mi se tijelo počelo tresti.
"Strah te, zlato?",upita on nju i približi joj se toliko blizu da sam mislila kako će ju zagrliti.
No, glas mu je bio previše izazivački da bi bio dovoljan za utjehu.
Lori je pocrvenila. Počela je mucati kad se profesor nasmijao.
Raspoloženje mi se još više smrknulo. Stala sam ispred nje tako da je profesor sada mene gledao. Začudio se.
"Što-?"
"Radije prijeđimo na praksu, može?",kažem mu kratko i hladno.
Ustuknuo je i pogledao krajem oka.
"A vi ste neki poseban slučaj?"
"Imate jako lijepo mišljenje o meni.",odvratim.
"Ne pravite se pametnim."
"Oh, da. Žao mi je. Ja sam ipak poseban slučaj pa ne smijem mudrovati, zar ne?"
"Prestanite biti sarkastični. Oduzet ću vam bodove."
"To bi trebala biti prijetnja?"
"Samo ako je vi smatrate. A sada se lijepo svrstajte u red, mlada damo."
"Jako ste obzirni. Smatrate me slaboumnom, a istovremeno ste toliko pristojni da me zovete na 'vi'."
"Vi se to igrate s mojim živcima?"
"Možda da, a možda i ne."
"Stanite u red i prestanite se tako ponašati. Ako nastavite, ponavljam: oduzet ću vam bodove."
Nasmiješila sam se.
"Dobro. Stat ću u red, a vas molim da se ne ponašate toliko nadmoćno nad nama. Ipak smo svi mi ljudi.",kažem i klimnem glavom prema Lori.
Mislim da je shvatio moju poruku jer mi dalje nije prigovarao. Stala sam u red. Gryffindori i Slytherini su bili pomiješani. Ja sam negdje bila među zadnjima, a ispred mene je na početku bila Lori. Nisam ju mogla vidjeti, ali sam pretpostavljala da umire od straha.
"Hajde da i to obavimo.",šapne mi Bella na uho koja je bila odmah iza mene. Imala je pogled kao da se dosađuje.
"Vidim da baš i nisi ushićena?",odvratim.
Nasmijala se i potapšala me po ramenu. Prstom mi je pokazala prema profesoru koji je pokazao na veliki kovčeg ispred nas.
"Ovdje unutra je bauk. Od vas samo tražim da, čim ga pustim van, samo mislite na nešto lijepo i pozitivno. Na nešto što vas čini sretnima. A onda, čim vam se bauk dovoljno približi, zadržite tu misao i recite Riddiculus'",objasni on, ali to smo, sigurna sam, skoro svi znali. "Je li jasno?"
Svi smo rekli 'da' i onda je sat službeno počeo.
Prva na redu je bila Samantha.
Na licu joj se vidio strah dok je podigla svoj štapić.
Profesor ju je upitao je li spremna i čim je rekla da je, otvori je kovčeg.
Na trenutak se ništa nije dogodilo, a onda se čuo neki piskutav, odvratan zvuk. Bilo je slično kao da nekoga kolju.
Svi smo užasnuto izdahnuli dok je iz kovčega izašla velika porculanska lutka koja je imala slomljene oči, a usne su joj bile spuštene u grimasu. Oči su bile sakrivene, ali iz njih je išla crvena tekućina nalik na krv. Ruke su bile zamotane u zavojima, ali uzalud jer su zavoji izgledali prestaro. Kao da će se raspasti. Bili su odvratno žute boje, kao da od mumije.
Bila sam užasnuta.
Sam je vrisnula dok je lutka išla prema njoj.
Pripremila sam svoj štapić, ali profesor se u sekundi našao pokraj nje i uhvatio ju za ramena.
"Polako Samantha. Samo misli na nešto veselo."
Odmakao se od nje, a ona je izgledala donekle sabrano.
Uperila je svoj štapić u lutku i uplašenog glasa rekla: "Riddiculus!"
Lutka je izustila užasnut vrisak, a onda se iz nje stvorio veliki, plišani medvjedić s mašnicom oko vrata. Ogroman medvjedić je bio puno bolji prizor od te lutke.
Sam se veselo nasmiješila i prepustila svoje mjesto C.J.
Medvjedić je istog trena nestao i zamijenio ga je jedan veliki, dlakavi pauk.
Svi su užasnuto izdahnuli, a čim sam ja ugledala pauka-pukla sam od smijeha.
Bella me pogledala kao luđakinju, a nekoliko reda ispred sam vidjela kako Lori gleda prema meni kao da sam malo skrenula.
No, nisam nikome rekla razlog svog smijeha.
Naime, taj pauk je izgledao točno kao moja tarantula Spike. Potpuno isti!
Opet sam se nasmijala, a onda me profesor ušutkao dok je išao bodriti C.J. na isti način kao i Sam.
Nakon sekudnu-dvije, ona je hrabrije uperila svoj štapić u ogromnog pauka i on se iste sekunde pretvorio u biljku.
Smrknula sam se dok su joj ostali pljeskali.
Pa što joj je Spike ikad napravio?
****
Red je napokon dolazio kraju.
Prije toga sam imala čast vidjeti Katjin, Hellenin i Alexov strah.
Katjin je bila mumija, Hellenin-neka stara babetina, a Alexov-ćelavost. Tu sam se najviše nasmijala.
"Hej, eno one tvoje prijateljice.",kaže mi Bella.
Okrenula sam se naprijed i vidjela Lori.
Tresla se kao list i izgledala je blijedo kao krpa. Mislila sam da će se svakog časa onesvijestiti.
Kao što sam i očekivala, profesor se stvorio pokraj nje i ohrabrivao ju.
"Daj ajde. Ovaj si j nešto previše umislio u glavu.",šapnem Belli.
Ona se nasmiješila.
"Ma daj, Mimy. Pa on je profesor. Posao mu je da nam pomogne."
"Ma, znam to. Nego…velika pomoć. Samo kaže 'drži se. Misli na nešto dobro' i to je to. Mogla bih i ja to njima reći."
Bella se opet nasmijala.
"J-Ja…ne mogu.", čula sam Lorin prestrašen glas.
"Možeš. Samo misli na..",kaže profesor, ali ona ga je prekinula.
"Ne. Vi ne shvaćate…ja baš ne mogu. Previše me strah!"
Nagnuo se još bliže k njoj da sam pomislila kako će ju poljubiti.
"Možeš ti to, Lori. Ja vjerujem u tebe.",kaže profesor i prisloni svoju ruku na njeno rame.
"E sad bi bilo dosta!",glasno kažem i dođem pred njima. "Mičite se od nje."
"Pardon?",upita me profesor podignutih obrva.
"Čuli ste me. Ostavite ju na miru.",kažem hladno. "Zar ne vidite da je prestrašena?"
Lori nas je obje pogledala s svojim bistrim plavim očima.
"A vi ste njen odvjetnik?"
"Ako treba; da."
"Recite mi- za što sam optužen? Možda zato što sam profesor i pokušavam voditi nastavu?"
"To i ne bi bila optužba da ju radite kako treba. Maltretiranje učenice ne spada baš pod nastavom."
"O čemu vi pričate?"
"Dobro vi znate."
"Vidim da vi znate još bolje."
"Oh, slobodno mi govorite na 'ti.' Ipak sam ja slaboumna, sjećate se?"
Vidjela sam kako mu strpljenje polako nestaje.
Pobijednosno sam se nasmiješila.
Lori je odjednom ispustila tihi vrisak, a kad sam pogledala u kojem smjeru gleda- začudila sam se.
Bauk se pretvarao u neku priliku, slična ljudskoj. No, nije bila ljudska…samo milijuni kostiju je moglo reći da je donekle ljudsko…
Prilika se uspravila, a crna kukuljica se odjednom stvorila nad njom.
U ruci mu se stvorio štap, ali nije bio običan štap. Oštrica pri vrhu je odala njegovu pravu bit.
"Jebote…",izustim dok sam doslovce gledala Smrt pred oči.
Profesor je pogledao u bauka, a potom u Lori te zatim opet u bauka.
"Hajde, Lori. Misli na nešto sretno.",profesor kaže.
Taman kad je to izrekao, ona je pala u plač.
Ostali učenici su počeli dahtati i vriskati dok se Smrt približavala polaganim koracima.
Ja sam se prenila iz misli i dobro se usredotočila.
Smrt je odjednom nestala, a zamijenila ga je neka tamna izbočina koja nije imala svoj pravi oblik.
Svi su primijetili što se događa, pa sam duboko udahnula i uperila štapić prema toj silueti.
"RIDDICULUS!!"
Tamna silueta je nestala i zamijenili su ga baloni svih šarenih oblika koji su se rasprsnuli cijelom učionicom.
Profesor, učenici pa čak i Lori su me pogledali, neshvaćajući.
Ja nisam ništa rekla.
Međutim, oteo mi se slabašan smiješak na rubu usna.
Odjednom se čuo duboki Jayev glas kako iz gomile govori:
"Ti se bojiš Straha.To je…pa, jako mudro.",napomene on, a potom doda: "Zakon."
Još više sam se nasmiješila.
Mislim da je već bilo vrijeme za novi post. *smile*
Tijekom tog vremena, malo sam razmišljala ('malo' je samo moj drugi naziv za 'previše') i odlučila dvije stvari.
Broj jedan: Uzimam pauzu (ne znam koliko će trajati. Nadam se ne previše.)
Broj dva: Napravila sam novi blog. *smile* Ali samo što ovaj put nije HPFF.
Možda nastavim s Mimy…jednog divnog, lijepog dana.
A do tada…
Say hello to Dee. *smile*
Post je objavljen 26.04.2008. u 19:59 sati.