Marketing
www.frka.hr
Čovjek je u svojoj suštini lijenčina. Da, skrenula sam s uma, ali još davno prije nego sam počela blogati. Ono što me tjera na taj zaključak, prvi, drugi vam ostavljam na volju, je to da unatoč svojim sposobnostima čovjek bira pasivnost. Svaki dan susrećemo izazove neke vrste. Na poslu ili kod kuće. Ali to su naše dnevnice. Od jutra do mraka jedno te iste ili slične situacije, tu i tamo nešto je drugačije što doživljavamo kao da smo savladali svih osam razreda osnovne škole u jednom danu.
To tvrdim iz razloga što mislim da je svaki čovjek genije. Ili dobrovoljni idiot. Biraj. Sva znanja koja imamo koristimo tek dopola. U najboljem omjeru. Posvećujemo se literaturi, iskustvima, fizičkom i psihičkom radu, naprežemo se i žrtvujemo, sve kroz normu koju mislimo da posjedujemo. Jer kasnije dolazi vrijeme za odmor. Televizija, radio ili pisano štivo. Lijeganje i san. Treba nam punjač baterija, jer i mi smo mobilni. Ali, nije li prozaično što se u nekoliko prostih rečenica može opisati život? Dan za danom. Da postignemo nešto od važnosti, traganje koje nas je namakalo znojem, a cijedilo suze, sumnjama je zasadilo povrtnjak iz kojeg je nicala nesanica u oblicima preispitivanja. Što god pokraj svog bar koda ima naljepnicu težine i vrijednosti skupo se plaća. Vrijednosti tebi, zato ćeš ti i platiti. Najbolja rješenja stižu nakon odbacivanja većine pametnih ideja. To je zato što inteligenciju miješamo s pameću. Ljepimo cijenu na krivi proizvod. Onaj koji je oduvijek bio u nama, a najbolji je prijatelj instinktima. Unutarnjim iglicama koje nas bodu kad zatreba. Njima obično vjerujemo tek kad se s time složi glava.
Ideje. Pokreću svijet. Naš unutarnji kao i vanjski. Rješenja ih koče. Nemogućnost njihova pronalaska za realizaciju zamišljenog. Tada se opet okrećemo razmišljanju. Koristimo sve resurse na raspolaganju. Kompliciramo pa pojednostavljujemo. I to traje. Izvan okvira odmora i sna dopuštamo ili dapače čekamo da se stvari slegnu. Sva zrnca prašine želimo pogledati izbliza povećalom, kao da je od neopisive važnosti otkuda je koje došlo. Jer mi smo ih podigli i red je da se sazna kakvo je koje, odnosno s kojom namjerom. Da prekriva inerciju druge polovice shvaćanja koja se kao kakvo blago baca u podrum, a zatim se panično zaključavaju vrata s pedesetak brava i ništa manje lokota, ili ono želi da ga se udahne kako bi na trenutak zaustavio protok zraka u grlo i popraćeno vlažnim iskašljavanjem biva usmrćeno davši svoj život u nastojanju da skrene pažnju na gušenje protoka informacija.
Čovjek najintenzivnije reagira na opasnost. Kad osjeti da je njegova egzistencija u pitanju pokreće sva osjetila, obija vrata podruma i usmjerava vojsku neurona na uzročnika. Ne na televiziju niti na knjige. Kratku suknju u prolazu, izlog novog butika ni ulašteni BMW što se upravo provezao ulicom. Na temelju emotivne povezanosti svoju egzistenciju povezuje s drugima. Tada priroda dolazi do izražaja. Dugmad na košulji puca jer se kukavica pretvara u heroja. Trenuci pitanja života ili smrti su prag koji ne prelaze dvojbe, strah procjeđuje nevažnosti i percepcija postaje čista. Istančanost razbija staklene kocke nad bistama osjetila i budi ih iz sna. Vrijeme je za borbu s pitanjem opstanka. Je li ono povuklo za sobom tvoju vjeru u Boga, život ili sebe, ljubav prema usnama ili obrazu koje ti uzvraća sreću, zdravlje koje te služi više nego ti njega ili zanimanje s kojim dijeliš smisao, povuklo je tvoju sreću i tvoj trud. Protreslo je tvoju dušu. Drži je za vrat i guši, kao i ono zrnce prašine što te pokušalo upozoriti, ne da joj disati, stišće je bez milosti i želi je smrviti, pretvoriti te u prah i izbrisati. Ali ti postojiš, živ si i to je tvoje pravo. Tko i zašto sada tvrdi da si imao dosta toga što si dobio ili si priskrbio, kad nisi s tim završio?
Jesu li se izmijenile? Tjeskoba, ljutnja i stah. Svaka jednu vožnju na vrtuljku. Da, genije je spreman da se obračuna sa svom trojicom. I još pokojim tuđim trojicma. Važno i nevažno sada je jasno kao sjever i jug. Ne treba ti kompas, znaš kuda ćeš ići. I što ćeš proći. Ono više nema značaja. Rješenje je stiglo. U posljednjim sekundama probilo se unutar zidina urušenog tunela, projurilo pored spasilačkih ekipa koje procjenjuju štetu i znatiželjnika koji ih ometaju, jer na odredište mora stići na vrijeme. Radi li se o danu, satu, minuti, mjerna jedinica koja označava okvir u kojem je spas jedva moguć, nije najveći neprijatelj. To je čovjek sam sebi. Što ga je potaklo da u krajnjem trenutku proizvede olakšanje poznato je samo njemu. Čekanje katastrofe? Nedovoljno jasno razmišljanje? Slušanje savjeta?
Volimo reći da nismo zvijeri. Stoga ne slušamo nagone kao što to čine one. No, nije li zvjerski dopustiti da oštrina svijesti i sposobnost kapaciteta čovjeka potonu tako duboko da zapinju u mulju prilagođenih istina? Njihove kalupe stvaramo sami ili posuđujemo od drugih, a zatim pohranjujemo u svoja pamćenja. Držimo ih dragocjenima više nego one s kojima smo donijeti na svijet jer kao da upravo s njima želimo umrijeti. Zašto pronalazimo lijekove tek kada nastanu epidemije? Zašto se siromašna srca bogate tek kad nauče da prosjače? Zašto se najviše sjećamo uspomena kada oni kojih se prisjećamo više ne postoje?
Kako dijelimo drugima ako nama ne udjele? Kako opraštamo, ako ljutnje ne dobiju otkaze?
Jesmo li voljni provjeriti poluge prije nego se pokvare kočnice?
Post je objavljen 26.04.2008. u 18:31 sati.