Sinoć...jedva prebrođena noć...
Suze su same tekle, prsa pekla kao otvorena rana.
Trebala sam te više nego ikad.
Da me zagrliš i kažeš da nisam sama.
I po prvi puta ostao si uz mene.
Iako ne tjelesno...osjetila sam te tu, tako blizu a tako daleko.
Napisala sam - Trebam te
A ti - Onda ću ostati.
To mi je pomoglo da zaspim.
Spoznaja da si ipak tu negdje...
Željela sam se naći u tvom zagrljaju.
Obavijena tvojim snažnim rukama.
Najsigurnije mjesto na svijetu.
Nema usamljenosti, tuge i boli.
Samo naši ritmično usklađeni udisaji i izdisaji.
Otkucaji srca koji će mi zauvijek odzvanjati u ušima.
Poljupci, presavršeni da bi bili stvarni.
Toplina tvog dodira dok mi mičeš kosu s lica.
Sladak miris tvoga daha dok mi šapućeš na uho.
Nedostaješ mi...
Uskoro...
I moje želje bi možda mogle biti ostvarene...
Možda...
Do tada...
Zauvijek si mi u srcu...
Post je objavljen 25.04.2008. u 22:55 sati.