Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/kolegicamica

Marketing

Osjećaj izbora

Photobucket

Možda je najpametnije da ne pišem ovih dana. Slabost koju osjećam netom prije nego pristupim tipkovnici naglo me obeshrabri. Osjećam Danteove krugove tu u grudima. Ne paklenske ognje što mi prže dušu. Tjeskobne kolutove jednog ponad drugoga koji levitiraju u razmacima dovoljnim da se između njih jasno vide pojasevi debele sive magluštine što mi priječi pogled na prostor iza ove hibridne cijevi namečući pomisao moje nemoći i njegove nevažnosti. Trebala bi se bojati. Uzeti u obzir pristranost svih deset prstiju i njihov utjecaj na zjenice koje im promatraju ručni rad. Ne marim ovaj puta za preciznost, niti originalnost, moja predaja obznaniti će dijagnozu akutne upale razmišljanja. Moje rečenice klaustrofobične su, potežu me za rukav i preklinju da ih pustim van. Glas ih pokušava uplašiti čvrstinom svog stava u odgovoru koji slijedi imperativ kao vojnik zapovjednika.

Uvjerljivost mi ne polazi za rukom. Nedostatak iskustva pretvaranja čini me lakom metom njihovih intencija. Puštam im na volju i obrazima ne odgovaram na osmijehe što me prate niz hodnik do ulaznih vrata. Ovaj ih puta nisu zalupile. Ni sreća ni tuga, niti ravnodušnost nisu okrenule ključanicu. Ona su zatvorena s nadom da ću se osjećati bolje kad se vrate kući. Nisam sigurna koliko mene će zateći. U dijelovima sam nepoznate slagalice. Kako god okrenem komadić nijedan ne odgovara drugome. Ne znam kakvu sliku tvore. Kako danas izgledam. Znam kako se osjećam. Kao more. Silovito i teško. Željezne mašine paraju mi samo površinu. Moje dubine nitko ne poznaje. Ono što misle da su pronašli nije ni upola mene. Na mjeri koja doseže onu jednu koja me čini unikatno drugačijom, neprepoznatlijvom, opskurnom i pretočivom, ne da se disati. Osnovna lekcija života naučena instinktom sama se opovrgava. Sukob joj je prirodan. Kao moru kopno. Razbijanje o stijene ili milovanje pijeska. Olujna kiša, bura, žestoka grmljavina ili žuta kugla posred neba, razlike su koje uvjetuju pristup. Omjer nije pravedan. A što je u životu?

Ti? Ja? Naši postupci i nadanja? Želje? Želje su krivac. Lošeg osjećaja izbora. Ili tek putokaz kojeg je osudila moja pretjerana sublimacija. Mnogo toga ne znam. Mnogo sam toga saznala. Zbrka u glavi nastaje kao korak u knjižnicu nepročitanih knjiga. Malaksalost koja potom nastupa zbog shvaćanja njenog opsega i samo jednog mogućeg puta u labirintu opcija zida mi noge u temelje. Strah. Da ću ostati jedan od kipova u hladnoći, pokrivenog postolja s imenom pokojnika jer sam smetnula s uma da sam živa.

Photobucket

I u ratu s izborima. Nije vrijeme za posustajanje i kukavičluk, uporno ponavlja moja kapljica. Slana je. Klizi niz moje valove i utaplja se pa izranja i pliva, u istom obliku i s istom namjerom. Meni nepoznatoj. Njeno ustrajanje nekuda vodi, ali ne znam kuda i hoće li uspjeti u svojoj namjeri.

Sve što činim svakoga dana jest, izabirem. U nečemu odustati ili u nečemu ustrajati. Svaki izbor snujem i promišljam. Kad ga donosim, odlučujem se za izvjestan smjer. Iako je prekratak da vidim s čime se susrećem iza njega. Tada me muči sumnja u ispravnost. Onoga što je odlučilo više srce nego razum. Podložnost jurisdikciji emocija ono je što me ispituje sudbina. "Jesi li sigurna, da si odabrala dobrog suca? Znaš li što znači žrtva? Mnogi čine ono što ne vole, za ishod drugačijih vrlina." Zatim upliće moje želje i poslužuje ih na stol kao dodatak jelima. Gledam ih s krivnjom. Ima pravo. Na drugim stolovima serviraju manje ukusne obroke. Ali svi sjede. Ja stojim. Ne smijem sjesti. Jer previše prigovaram. Ističem ono što bi voljela i nisam spremna biti poslužena.

Bole me noge. Gladujem zbog svojih principa. Jesam li zbog toga nerazumna? Ili istinski sebična? Drugi čine ustupke i prihvaćaju kompromise. Ne čine ih ispunjenima ni sretnima, oni pronalaze smisao u rezultatima. Zadovoljstvo koje ih pokreće je na kraju. Ja želim da me pokrene na početku. Za to sam spremna dati mnogo. Više nego oni. Ali u to moram vjerovati. Ne mogu se naučiti kako zanemariti unutarnje glasove. Ne želim. Užasavam se transformacije u nekoga tko trpi. Ne za bolje sutra. Zauvijek. Dobrovoljno se predati zbog vidljivog i opipljivog. Svijeta u kojem živim. Želim biti njegov dio, ali nisam pristala da se u dio pretvorim. Trčim na mjestu. Vježbam mišiće za olimpijadu, a nikuda ne idem.

Možda je ovakvo preispitivanje nužno za svakoga. Tada se ponadam da mojih krugova ima više nego što sam ih prebrojila. U njima kruže svjetlosti koje još nisam vidjela. Naslućujem negdje u sebi, da sam ovdje da bi zapamtila. Mjesto u kojem nesigurnost ima pravila. Ja uvijek mogu izaći iz takvog kruga i pridružiti se drugima. Ili stvarati novi. I biti spremna na trenutke poput ovoga, prihvatiti strah i sužavanje vidokruga kao sastavni dio pojedinog čina. Što opet znači da imam izbora.

Photobucket

Sada moram požuriti jer se rečenice vraćaju kući. Kasno je, a još moram posušiti. More je prošlo kroz žbuku i crijepove, namočilo stropove i diglo pločice. Cijelu ćemo noć pospremati. Vagati što se ne može i zabavljati trivijalnost predanosti postupku bez smisla. Zaključiti kako ipak ne treba podcijeniti pustolovinu maštovitog putnika. Nasmijati se srcu i plašljivoj mu prirodi, zadirkivati razum u krivoj procjeni. Podmititi ću ljubav da nam se pridruži, pričom o to dvoje zaljubljenih u strastvenoj zabludi.

Post je objavljen 24.04.2008. u 17:34 sati.