Bila sam na kavi s Mentinom! Uspjela sam se ugurati u njen gusti raspored. Nažalost, vrijeme nam nikako nije bilo naklonjeno. Na blog-kavu stigoh žustrim korakom, nakon kvarcanja. Još je sjalo sunce i svi su nosili sunčane naočale. U "mom" dijelu grada. Mentina i ex-Zgbaba sjedile su već u kafiću. Zgbaba mi pokazala mokar kišobran. Žema pokisnula dok je stizala iz svog dijela Zagreba. Sjele se nas tri djeve bajne, započele priču, kadli naišao vjetar. Da vjetar. Orkan. Premjestismo se u zaklonjeni dio terase, ali ni tamo nismo mogle dugo ostati. Mentina nam se smrzla. I ne smrzla se, kad je imala bose nogice u tankim čizmicama… Tako naprasno završismo. Baš šteta. Hvala, Mentina, na ugodnom druženju! I Zgbabi, of skroz.
Šogor je jučer konačno došao iz bolnice. S dvije vrećice. Još mu nisu izvadili drenove, nosaka ih u džepu kućnog haljetka. Smršavio, glas mu se utanjio, pogrbio se… Sad se valja oporaviti, naviknuti na kuću, na ukućane, na životinje. Dok je šogor bol bolovao u bolnici, i dok su mu čačkali po trbušnoj šupljini i vadili tu slezenu a poslije i čistili gušteraču i narkozirali ga triput, mi dobile prinove u sestrinoj kući. Maca okotila četiri mačića, crna. Svaki petak ih uslikam, da mogu pokazati Potočnicama. Sad moje pišulje jedva čekaju Prvi svibnja, kad se svi spremaju u Zagreb, pa da curke zagnjave mačiće. I nadjenu im imena. Samo još nismo sigurni kojeg su spola ta mala crna klupka… Čim se maknu od maminog mlijeka, valja ih udomiti. Dvije životinje u kući su sasvim dosta. Ponekad i previše…
Moja Mrvica, moja mlađa Potočnica je na bolovanju. Sve teže podnosi moje odlaske. U petak i subotu je sve oke, jedva me dočeka, mazimo se, dio dana provede u igri ili za kompjuterom, ne traži da je uvijek uz mene. Al nedjelja… kad postane svjesna da popodne odlazim, i da me neće vidjeti pet dana… e, onda počinje bed. Ispraća me sa suzama u očima, ne pušta mi ruku… svaki put iznova pričamo o tome da moram ići, da moram završiti liječenje i da ću se uskoro vratiti i da ćemo opet normalno živjeti. Sasluša ona, klimne glavom ali… Evo, od ponedjeljka je doma, ne ide u školu. Boli je trbuh, povraća joj se. U jednom od razgovora što sam vodila s njom, reče mi da se boji da mi se ne dogodi nešto strašno u Zagrebu. Da ne nastradam na zebri ili u tramvaju il nešto slično… Obzirom kakve se vijesti čuju na Dnevniku i čitaju po novinama, u ovoj metropoli dnevno zgine par ljudi, vozači divljaju, kriminalci pucaju… ništa čudno da dijete pokupi sve te informacije i uhvati je strah. I tajo i ja pokušavamo joj objasniti da je meni tek dvije-tri minute do Klinike, prelazim jednu jedinu zebru, i to sa semaforom. I uvijek dobro provjerim ide li koja budala u autu dok je meni zeleno. Morat ću dijete za Prvog svibnja odvesti do Klinike da vidi kak je to stvarno blizu. Pile mamino… danas će je tajo odvesti do doktorice, nek je i ona malo pregleda i popriča s njom. Lani smo ono imali frku s helikopter-bakterijom, koja je izazivala trbuhobolje. Ak treba, nek djetetu izvade krfcu i nek provjere… iako sam skoro stoposto uvjerena da je boljka psihološkog podrijetla.
Post je objavljen 23.04.2008. u 11:09 sati.