Za početak, ispravak netočnog navoda: kolega stipendist nije bio Uzbek nego Kirgiz. Sramim se, sramim.
Prvi dan u Sakaiju bio je natrpan: ujutro smještanje i pregledavanje stana/sobe (uključujući pažljivo popisivanje svih sitnih oštećenja, da mi slučajno ne naplate štetu koju sam naslijedila), uključivanje struje i plina, provjera instalacija, kupovina madraca i posteljine, suđa i potrepština (uz veliku pomoć prof. Tadanage i njegovog auta), te hrane. Sve to popraćeno snalaženjem u stranom gradu i (u dućanu) među natpisima na japanskom. Možda se u Japanu i može preživjeti bez prethodnog znanja jezika, ali prvi posjet supermarketu bio je prilično naporan, pogotovo odgonetanje što je šampon a što tekući sapun, i gdje prestaju sredstva za pranje veša a počinju ona za pranje suđa... Ni kod hrane nije bilo jednostavno, pogotovo što mi je većina japanske hrane bila potpuno nepoznata. Srećom, dosta pakiranja ima objašnjavajuću sličicu, a za prvi put sam bila konzervativna pa kupila hrenovke i špagete. (Naravno, sad se već snalazim k'o velika, makar ima dva prolaza koja preskačem: jedan pun sirovina za japansku kuhinju, a drugi pun sojinih i drugih sosova.) Barem plaćanje na kasi nije teško: cijena piše na ekrančiću, a ionako sam imala novčanice od 10.000 jena (oko 500 kuna), pa bih samo blagajnici tutnula jednu i čekala kusur. Ako je kusur veliki, novčanice ti izbroje jedno tri puta da uvjere sebe i tebe da je sve OK, a kovanice kasa automatski izbroji (naravno, jednom kad blagajnica ukuca koliku si novčanicu dao) i izbaci u pliticu - impresivno! I sve dok ti ne vrati kusur, novčanice kojima si platio stoje zakvačene na kasi, da oboje možete provjeriti je li sve OK... i naravno da vraćaju sve do zadnjeg jena (1 jen = 5 lipa), pa mi je prvih dana novčanik bio pun siće od 10 do 1 jena, dok se nisam naučila plaćati sitnijim novcem.
Još jedan kulturni šok bio je veliki "Molimo, izujte cipele!" natpis ostavljen na podu na ulazu u stan - treba čuvati parket... Zato i imam ormar za cipele kraj ulaznih vrata koji ima više polica od cijelog ostatka stana skupa (u ormaru ima prostora, ali nema polica - sve treba slagati na hrpe). Natpis sam maknula kad sam ušla, pa naravno da sam se zaboravila izuti idući put. No sad mi je već prešlo u naviku.
U svom tom smještanju i šopingu jedva da sam stigla ručati, jer popodne sam trebala otići na faks upoznati Tadanaginog šefa i ostale članove laboratorija, te biti gost na zabavi divljenja trešnjama. Naime u kampusu imaju jedno jezerce uz koje rastu trešnje, pa se u tjedan-dva dok cvatu pola Sakaija sjati diviti se trešnjama te jesti i piti pod njima. Srećom, od sobe do faksa uopće nije daleko (manje od 5 minuta)... Prvo sam razgovarala sa šefom istraživačke grupe, prof. Tatsumisagom, što se uglavnom svelo na lociranje Hrvatske i objašnjavanje kako i zašto sam završila u Japanu. Onda smo se premjestili na ceradu pod trešnju (skidanje cipela, molim), opremili konzervama pića i grickalicama, i počeli upoznavati.
Uz Tatsumisagoa i Tadanagu, u grupi je još jedan prof, najmlađi, Hayashi. Onda su tu još 3-4 doktoranda, tucet magistranada i 6 diplomanada. Iako diplomandi i par magistranada nisu bili na zabavi, naravno da nisam imala nikakve šanse da ih sve popamtim. Srećom, i oni su se ubijali oko izgovora mog imena (očekivali su da sam Makan), a i nitko ozbiljno nije očekivao da ih odmah zapamtim. Ni dan danas ih ne znam sve... Podijelila sam razglednice i licitare koje sam donijela kao suvenire, a zainteresirali su ih i turistički prospekti Zagreba na japanskom. Opet sam pričala gdje je Hrvatska, da ima 4 godišnja doba (iz nekog razloga to je jedna od prvih stvari koju pitaju) i da je klima otprilike kao u Japanu. Kad se počelo mračiti, fešta se preselila u zgradu... sve u svemu, dobar način da se počne raditi.
Da ne bude dosadno, rečeno mi je da će u ponedjeljak biti još jedna fešta, za diplomande koji počinju raditi od tada. Kako mi reče Tadanaga: prof. Tatsumisago voli fešte. Ta je fešta završila pravom japanskom večerom (u gostionici s tatami podovima, izuvanje molim), koja je bila sjajan način da upoznam razna jela. Počela je sa sašimijem (sirova riba i sjeckano povrće na salatu), nastavilo se s kuhanim svačim s tofuom, tempurom (pohani račići i povrće), takoyakijem (frigane okruglice od tijesta s malo hobotnice unutra), pečenom ribom... Sve (osim neke paprene hladetine) jako fino. Uz hranu se nemilice točilo pivo, a onda su se diplomandi još jednom predstavili (prvi put je bilo to popodne, kad su birali teme), rekli nešto o sebi, odgovarali na ne uvijek ozbiljna pitanja, i na kraju trebali izrecitirati naziv svoje teme (s većim ili manjim uspjehom). Profesori su održali govore (isto više ili manje ozbiljne), i sve u svemu bilo je veselo.
A fotografije, pitate se? Vjerovali ili ne, ništa od ovoga nisam uslikala. U subotu sam od strke ostavila aparat u sobi, a na večeri sam imala pune ruke štapića. ;)
Post je objavljen 23.04.2008. u 04:02 sati.