Svijet se nekako prenemaže. Daje malo, traži puno. A nekad i obrnuto. Pa ne znaš kako se ponašati. Što se i koliko isplati. Sve po zaslugama. Da, baš. Daje ti lekcije na glupim primjerima. Kao, krenimo od jednostavnog, pa ćemo zakomplicirati kad se usavršiš. A kada je to? Nikom' isto. Vrijeme je relativno.
Znam jednu ženu. Mladu i pametnu. Lijepu, naravno. Popratni faktor. Na još jednom glupom primjeru ona se pitala da li se zaista isplati uvijek vraćati istom mjerom. Uvijek je smatrala ispravnim da nepravdu i otresitost vraća istom, ni boljim, ni gorim, a ljudskost još energičnijim i pozitivnijim... Za svaki osmijeh dati barem dva.To joj je bila misija. Sretna je dok druge čini sretnima. Ponosna dok pakost vraća točno istom mjerom. Da pokaže da se i ona zna igrati na istom levelu. Da je ekspert. I da je prešla još mnoge sljedeće. Otključala naredne faze da se i drugi mogu igrati. Rijetko tko se usudio. Ali zato je i cijenila rijetko koga. Voljela je na isti način.
Zar se vraćanjem istim tonom pokopavala još više? Mislila je da ne. Da tako pronalazi mir, ma kakve bile posljedice. O tome je raspravljala s jednom od onih rijetkih osoba koja se usuđuje. I, na kraju, na jednu, njoj neslanu šalu, nije vratila istom takvom, već "prehladom od koje šmrca". Nije li tako pobila sve svoje stavove o kojima joj je svo vrijeme punim plućima pričala? Da li je to poraz? Ili... ili ljubav?
Kako god, vrijeme se isto tako prenemaže. Nikad ne znaš odrediti mjesto u kojem si napustio uvjerenja. Samo znaš da je percepcija evoluirala. I u neku ruku ti je žao. Odrastanje? Pomlađivanje? Štogod. Vrijeme se mijenja. I mi isto. Svijet se okreće. I dobija neke nove viruse. Nepoznate. Od njih ljudi umiru. Nepoznati. I zlo ti je od toga.
Onda iz dosade čačkaš po youtube-u. I naletiš na balans. Balans u svih svojih 6 godina. Pa podijeliš. Protuotrov.
Post je objavljen 19.04.2008. u 15:08 sati.