Odlutale misli pomogoše mi da se vratim u stvarnost, ovako idiličnu, nalik zemlji dembeliji sa utihlim radnim navikama, ali uvriježenim pravilima potrošnje. Daleko od junk-fooda, sve lijepo složeno u simfoniju po vrhunski odabranoj proceduri, decentno i umjereno, a ja mrzovoljan i uvjeren da će netko na to uspostaviti račun, razmišljam o štrajku glađu. Ne zbog nekih dijetalnih potreba, već - iz principa.
Zamalo da izustim poznatu latinsku sentencu o prolaznosti principa i stalnosti države, ne vodeći računa da su mnoge generacije uskraćene za ta zrnca znanja, pa njihovo recitiranje ostane nalik nemuštim trabunjanjima, ili još gore - talasanjem pretenciozno izrečenim mudrostima kvareći pučki mir. O nejestivim pučkim kobasicama već sam govorio, ima li smisla rušiti idilu pomirenja sa učmalom svakodnevicom, lišenu biserja prosutog pred narod da se divi novom blještavilu.
Radeći na crno - troše na bijelo, nikako iznaći crno na bijelo dokaze da se ono što se dogodilo doista i dogodilo, nacija uljuljkana kolektivnom amnezijom pabirči po faktima o kojima bi se moglo u dokolici raspravljati, dajući tako dokolici štih neminovne važnosti, da se ima po čemu pamtiti.
Ima li smisla buditi radne navike, kad radnike izguraše besposleni djelatnici, sa svojim djelotvornim navikama, zadojeni hedonizmom,da se uspiju zadovoljiti sve tri žeđi: u se, na se i poda se...
Post je objavljen 16.04.2008. u 19:28 sati.