Marketing
Reci mi, kakva je moja budućnost?
Svijet se mijenja. U načinima života. Ne samom životu. Uvijek će biti pobjeda i gubitaka, snova i noćnih mora, novotarija i antikviteta, promjena i navika. I onih koji će ih živjeti. Prvih i posljednjih u redu, propalica i moralnih, srećom obavijenih i nesretnih, izdajica i odanih.
Kraj dolazi. Novi početak prilazi mu iza leđa. Oboje zakleti neprijatelji. Ili ljubavnici? Volim proturječja. Ne i kada me zbunjuju.
Kao danas. Jučer. I sutra. Nijema borba ideala i vjerovanja protiv njihovih neprijatelja. Svuda su oko mene. U zvučnicima i na ekranima čiji zvuci i slike zastupaju nove vrline čovjeka. U knjigama koje pišu ruke bez trajnih uvjerenja. Te iste ruke zovu to demokracijom izražavanja. Pravom svakog ljudskog bića. Istinom.
Danas nema zajedništva. Svatko je za sebe. Ne smeta me što se svijet mijenja. On čini što je i oduvijek. Ispunjava svoju svrhu, kakva god ona bila. Boli me što se mijenjaju istine. Dobro i loše zamjenjuju mjesta. Nesvjesni krvnici pravde generacije su što dolaze. Moja djeca. I tvoja. Biti će prisiljena odrasti na jedini način koji smo im priuštili. Jer smo škrti. Nismo dovoljno složni platiti danak većeg truda. Radije prigovaramo i negodujemo. Prisjećamo se. Kritiziramo. Krivce nalazimo u drugima. Jer ih tamo i tražimo. Ne u sebi. Mi nismo ništa loše učinili. Samo smo im sve to dopustili.
Slabi smo. Zakržljali mišići potomaka nekad snažnih predaka sada su beskorisni. Moderna vremena usavršila su ironiju i umijeće slijeganja ramenima. Ono slijedi kratak uzdah sjete, a zatim se nanovo zauzima čvrsti stav vlastitog poimanja vremena i načina njegove potrošnje za danog nam života. Obrazac je to dobro poznatog prelamanja svjetonazora i racionalizacije u kojem jedno od njih uvijek gubi. Dio sebe. Kao kad komadići kruha bivaju otkinuti i bačeni golubovima u parku. Jer ga se ima previše. To što negdje drugdje, neki nama potpuni stranac ispušta svoj posljednji dah, a mrtvozornik proglašava smrt zbog izgladnjelosti, nije problem. Teško nam je zamisliti ono što ne vidimo. Dati onome koga nismo upoznali. Ipak, nije nam teško isto tražiti. Novac. Krv. Milostinju. Suosjećanje. Umjesto prelamanja bilo bi tada bolje preklapanje. Istraživanje ravnoteže, ne razloga njenog narušavanja. Oni su nam poznati.
I lako je sada suditi. Iz udobne stolice i tople sobe. Govoriti što bi tko učinio da se nađe licem u lice sa stvarnošću. Herojske debate i njihove emocionalne poveznice silazile bi nam s jezika. Ali još ne trebaju. Nije sila.
Zabluda. Rat nam se prišuljao i mi već ginemo. Kao i ti drugi koje ne vidimo. Ne prepoznajemo ga jer nas ne pogađa mecima i glađu. I to je svijet izmislio. Novu vrstu bitke. U kojoj smo svi mi dobri i loši momci. No vjerujem, doći će tren kada ćemo se podijeliti. Odlučiti. Za budućnost u kojoj ne želimo živjeti. Odbaciti svekolikost tolerancije prihvaćanjem ideje njenih granica.
Sada se konformistima diže kosa na glavi. Svejedno mi je. Ne želim se zbog njihovih frizura praviti da uživam slušati radio voditelje s vulgarnim rječnikom, reklame sa seksualnim konotacijama koje se provlače u kategoriju humora, vrijeđanje Crkve kao prerušenog neprijatelja vjernika ili svjedočiti simultano provođenje visokoprofitabilnih tv emisija i čovjekove gluposti te im udijeliti aplauz zato što je apsurd pronašao još jedan način da osramoti svog tvorca.
Uvijek ću postavljati pitanja koja imaju najteže odgovore. Zabadati u teme koje me ne vole koliko ni ja njih. Zato što rješenje ne leži u promjeni kanala. Nema se više na što prebaciti. To je to.
Post je objavljen 16.04.2008. u 16:35 sati.