IV.
Razvoj, organiziranost, djelovanje i uloga hrvatske političke emigracije od
1945. do prvih višestranačkih izbora 1990., koju je ondašnja komunistička
vlast nazivala “ustaška” i “neprijateljska”, nisu bili znanstveno istraživani iako
je emigracija nezaobilazni segment u mozaiku hrvatske povijesti.40
Komunistički režim smatrao je hrvatsku ustašku političku emigraciju
najopasnijim neprijateljem za svoj opstanak na vlasti te je poduzimao protiv
nje učestale represivne mjere. Zaboravljao je pritom da je osnovna zadaća i
demokratsko pravo svake emigracije, pa tako i Hrvatske, da u svijetu javno i
slobodno zastupa i širi svoje ideje koje su bile usmjerene na rušenje postojećeg
sustava u domovini. Sukob između inteligencije u emigraciji i vlastodržaca u
domovini, odnosno njihov razlog napuštanja domovine nije samo u sputavanju
sloboda i prijetnji zatvorom, nego u nemogućnosti normalnoga življenja,
što se očitovalo uskraćivanjem i zabranom slobode mišljenja, govora, pisanja,
sastajanja i organiziranja. Hrvatska je tijekom povijesti imala najbrojniju i intelektualno
najjaču emigraciju koja je bila izniman promicatelj hrvatskih ideja
na političkoj pozornici diljem svijeta i koja je istovremeno izvještavala o stanju
ljudskih sloboda u domovini. Tih dužnosti i prava hrvatska se emigracija nije
nikada ni pod prisilom odrekla. Ona je tijekom svoga djelovanja uspostavljala i
organizirala dijaloge i sučeljavanja s neistomišljenicima, seminare, znanstvene
i stručne skupove, tiskovne konferencije, ali i omogućavala suradnju u svojim
glasilima. Zabrinutost za budućnost svoje rodbine i sugrađana u domovini,
pravo na samoopredjeljenje i načelo slobode, glas protiv nasilja, bili su postulati
hrvatske emigracije koja se ograđivala od neodgovornih terorističkih
akcija svojih sunarodnjaka znajući da su one kontraproduktivne za politiku
ostvarenja samostalne i slobodne Hrvatske. Ona se odlučno suprotstavljala
“teroru i nasilju do konačne pobjede slobode i pravde u našoj neotuđivoj
domovini Hrvatskoj”.41 Ako bi se odrekla tih dužnosti i prava, hrvatska emigracija
izgubila bi svrhu svoga postojanja, jer svakoj opoziciji odnosno političkoj
emigraciji cilj je rušenje postojeće vlasti u domovini. Njezin doprinos u
borbi za samostalnu i suverenu Hrvatsku bio je izniman. Hrvati u emigraciji
nisu ostavili domovinu zbog želje za boljim i sretnijim životom i tako prestali
biti Hrvati, oni su željeli promjene u svakom pogledu. “Mi smo Hrvati,
pripadnici naše domovine i prema tome nastavljamo borbu Hrvata za oslobođenjem
Hrvatske i stvaranjem suverene i nezavisne, slobodne demokratske
Države Hrvatske. U toj borbi mi ne mislimo voditi nikakve pojedinačne
djelatnosti nego želimo uskladiti i usmjeriti svu našu borbu s borbom Hrvata
u domovini. Mi samo želimo reći jasno i čisto i ujedno pošteno ono što oni
ne mogu da kažu /u Hrvatskoj/ jer bi im pale glave. Padaju glave i nama emigrantima
ali svejedno još je ipak slobodnije pisati i boriti se u emigraciji nego
li u domovini.”42
Hrvatska politička emigracija nakon Drugog svjetskog rata imala je tri
emigrantska vala. Prvi izbjeglički val bio je odmah nakon propasti Nezavisne
Države Hrvatske (NDH) i egzodusa njezine vojske 1945. odnosno tijekom
uspostave nove komunističke države - Jugoslavije. Taj, do tada najveći emigracijski
val bio je gracijski vezan uz ustaški pokret43 i državni aparat NDH i uz osobe
koje su mu pripadale ili simpatizirale ustaški režim.44 U velikoj kalvariji
Hrvata, vojnici NDH preodjeveni u civilnu odjeću i njihove obitelji bježali su
na Zapad spašavajući goli život. Nakon višegodišnjeg boravka u izbjegličkim
logorima Austrije i Italije, očekivali su useljenje i trajno utočište u zemljama
Južne Amerike, ponajprije u Argentini. Taj izbjeglički val stalno se nadopunjavao
novim prebjezima, koji su uz političke razloge bili uvjetovani željom za
boljitkom zbog teške ekonomske situacije u domovini, ali i zbog rodbinskih
poziva razdvojenih obitelji. Događaji u svibnju 1945. bili su ujedno i početak
dugog i tragičnog razdoblja u modernoj hrvatskoj povijesti.45
Drugi emigracijski val od 1955. do 1970. bio je rezultat više nego loše
gospodarske politike. Od kraja rata po nekim je procjenama Jugoslaviju napustilo
oko 800 000 osoba, najviše iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zbog toga
su neka mjesta sasvim opustjela, što je poprimilo razmjere egzodusa.46 Radnici
na privremenom radu u inozemstvu rasuli su se diljem svijeta, od Zapadne
Njemačke gdje ih je bilo najviše, zatim Austrije, Francuske, skandinavskih
zemalja, do prekomorskih, Južne Amerike, SAD-a, Kanade i Australije, koje su
se zahvaljujući jeftinoj intelektualnoj i fizičkoj radnoj snazi gradile i ostvarivale
veliki gospodarski prosperitet. Otvorivši granice prema Zapadu i dopustivši
liberalniji odlazak u inozemstvo, Jugoslavija se riješila velikog broja nezaposlenih
osoba, ali što je najvažnije i potencijalnih nezadovoljnika i protivnika
svog režima. V. Bakarić, “gubernator” Hrvatske, taj zastrašujući odljev mladih
i najsposobnijih hrvatskih građana, najvećim dijelom intelektualaca, “cinično
je nazvao ‘našim udjelom u međunarodnoj podjeli rada’”, zanemarujući
činjenicu da svako “gastarbajterstvo” znatno više šteti zemlji iz koje dolazi
nego što joj koristi. Ti “gastarbajteri” nisu mnogo značili ni jednoj ni drugoj
strani. Jugoslavenskom režimu zbog toga što se većina ipak nije uključila u
jugoklubove, ali ni hrvatskoj emigraciji zbog bojazni od državne represije
nad rodbinom u domovini. Međutim, najveću korist od tih “gastarbajtera” ili
radnika na privremenom radu u inozemstvu imala je država jer su “slanjem
deviza uzdržaval/i/a režim koji je bio kriv za masovan odlazak Hrvata na rad
u inozemstvo”.47 Iseljenički val i masovni odlazak iz domovine, najviše Hrvata,
izazvala je loša državna ekonomska politika, odnosno propale gospodarske
reforme koje su trebale učiniti veliki zaokret u gospodarstvu i za koje je jedino
Hrvatska b bila spremna i za njih se borila.48
Treći val političke emigracije i to najmlađeg naraštaja, nastao je nakon
sloma masovnog nacionalnog pokreta odnosno hrvatskog proljeća potkraj
1971. i tijekom 1972. Taj posljednji emigrantski val, izazvan političkim zastrašivanjem,
progonima, terorom i strogim zatvorskim kaznama za sudionike
nacionalnog pokreta u Hrvatskoj, bio je razlog što je hrvatska emigracija u to
vrijeme postala jedna od najbrojnijih u svijetu. Veliki broj političkih procesa
nad intelektualcima, djelatnicima iz kulturnog i javnog života Hrvatske bili
su svakodnevna pojava tijekom 1972. Borba koju su Tito i centralisti poveli
“protiv hrvatskog ‘nacionalizma’ usmjerena je protiv očuvanja hrvatske narodne
samobitnosti i osnovnih hrvatskih zahtjeva za samoodređenjem i nacionalnom
slobodom. To je ujedno borba totalitaraca protiv slobode mišljenja
i stvaranja, protiv slobode duha, govora, pisanja i rada”.49 Emigracija je 1972.
smatrana groznom. Nad “Hrvatskom i Hrvatima pao je mrak. Godina 1972.
započela je u znaku žalosti i crnine. Progoni i zatvaranja hrvatskih intelektualaca
i studenata, javnih radnika, manualnih radnika i seljaka, komunista i
nekomunista, procesi i već mnoge izrečene osude daju pečat novoj eri. Nasilje
nad Hrvatima vrši se u ime velikosrpske politike ‘bratstva i jedinstva’, u ime
jugoslavenstva”.50 Hrvatska javnost, a najviše emigracija, pažljivo je pratila
suđenja u domovini protiv radnika, pisaca, književnika, profesora itd. U čitavom
komunističkom razdoblju hrvatska politička emigracija bila je “tabu”
tema o kojoj se malo pisalo ili skoro ništa. Ako se ipak nešto pisalo, bilo je
režimski, isključivo na stajalištima službene komunističke politike i ideologije,
nihilistički, protunacionalno, tendenciozno ili krivotvoreno, a autori i čitatelji
bili su podvrgnuti državnoj represiji.
40 Jure PRPIĆ, “Iseljena Hrvatska: Trideset krvavih godina 1945. - 1975.”, HR, JZ, 351.
41 HR, rujan 1972., 403.
42 Ivo OMRČANIN, Hrvatska i hrvatski komunisti, Indiana, 1976., 129.
43 Jedan od najpoznatijih hrvatskih emigranata Bogdan Radica je konstatirao: “Hrvatima
je trebalo ustaštvo ne samo kao samoobrana od velikosrpstva, nego i kao rehabilitacija od
mirotvorstva, pasivnog odpora. /..../ Značajno je, da je mahom sve Srbe više impresioniralo
ustaštvo nego sve naše mirotvorstvo i juridička mudrost.” Ivan BABIĆ, “Ustaštvo: njegovi pozitivi
i negativi u Hrvatskoj politici.” HR, Zauvijek Hrvatska, Zagreb, 1996., 299.
44 Da postoje i drukčija stajališta od dosadašnjih o NDH vidi: Nada KISIĆ KOLANOVIĆ,
“Povijest NDH kao predmet istraživanja.,” Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, br. 3/2002,
45 Vinko NIKOLIĆ, Tragedija se dogodila u svibnju ..., Barcelona, München, 1984.
46 Poslije 1945. preko 150 000 Hrvata iselilo se u SAD i Kanadu, 30 000 u Argentinu i Južnu
Ameriku, 120 000 u Australiju i Novi Zeland, a preko 500 000 u zemlje Zapadne Europe. Jure
PRPIĆ, “Iseljena Hrvatska: Trideset krvavih godina 1945. - 1975.”, HR, JZ, 339.
47 Gojko BORIĆ, “Bivša politička emigracija i suvremena Hrvatska,” HR, prosinac 1996., 420.
48 Vjesnik u srijedu 26. siječnja 1972. objavljuje “da se oko 500 000 Hrvata nalazi na ‘privremenom’
radu izvan zemlje”. Po drugim procjenama samo u zapadnoj Europi bilo je oko 800 000
hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji.
Prenosimo:Časopis za suvremenu povijest
Originalni znanstveni rad:Stajališta Hrvatske političke emigracije o hrvatskom proljeću iznesena u najznačajnijem emigrantskom časopisu Hrvatskoj Reviji
Autor: BERISLAV JANDRIĆ
Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska
Zbog duljine znanstveni rad prenosimo u nastavcima.
Post je objavljen 20.04.2008. u 07:00 sati.