E,da.
Život je škola, ali samo ako je čovjek otvoren za mogućnost učenja. Čak nisam niti ljuta na sve nedaće koje su me pogađale u prošlosti. Možda sam na neki način i zahvalna.
Jer – treba probati loše, živjeti lošije ponekad, e, da bi se kasnije lijepe stvari mogle više cijeniti i da bi se znalo u malim životnim radostima više uživati.
Da više!
Nemjerljivo više!
Lijepo mi je. Prelijepo. Čak na neki način – prvi put u životu.
Na mnogo načina.
Djeca su živnula, pratim ih okom sokolovim. Promjena im je donjela dosta novoga, ali ne i nepoznatoga. Zadovoljna sam.
Samo neka tako i ostane.
Mirno, lijepo, staloženo.
Na koncu, što ti treba u životu do mira i radosti u srcu?
Zato svima koji me se sjete, svima koje momentalno ne stignem i ne mogu čitati i javiti im se, želim upravo to:
Mir i radost života.
Post je objavljen 16.04.2008. u 09:28 sati.