Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/savrsenaprepreka

Marketing

Badminton i ja + kolegica

Image Hosted by ImageShack.us


Dugo sam tražila "žrtvu". Kako to najčešće biva, "žrtva" je našla mene.
Prošli tjedan, kolegica je spomenula da bi išla na badminton. Nisam dvojila ni trenutka. Ponudih joj se ko "žrtva".
Naravno da nemam reket. Ništa zato. Kako sam čvrsto odlučila da se moram počet bavit nekom fizičkom aktivnošću, a kako me badminton oduvijek privlačio, otišla sam i kupila pravi pravcati reket. Kolegica je sredila termin za teren i tako smo nas dvije, jučer posle posla, krenule u akciju.
Odmah na početku,moram istaknuti, mislim, nije da se branim, no moja draga kolegica je nekoliko godina mlađa i nekoliko desetaka kila lakša od mene. Osim toga već deset godina planinari. Daklem, zaista dostojan protivnik, a ne "žrtva" kako sam se nadala.
Krenule smo s igrom oštro i na prvu.
Bila je to borba bez milosti. Oko nas, na drugim terenima, samo muškarci. Pih, da ne mislite da smo se uplašile?!
Eventualno su se oni mogli uplašiti, preko nekoliko puta, kad nam je loptica letjela u čudnim smjerovima te završila na susjednim terenima. U jednom trenutku, dečec koji je igral na susjednom terenu, ljubazno je primijetio da s našom lopticom nekaj ne štima. Naime, imale smo unikatnu, pretpotopnu lopticu koja je imala čak četiri i pol perca. Zvuk koji je ostavljala leteći terenom, bio je zaista jedinstven. Zapravo je zvučalo ko da igramo s lopticom za stolni tenis. No, nas to nije smetalo. Dapače, da bi uopće poletjela, trebalo je zaista puno snage i naravno vještine baratanja reketom, a nas dvije smo se pokazale kao prave profesionalke. Udarale smo ju takvom žestinom da je nekoliko puta skoro ostala zaglavljena u gredama na stropu dvorane. Nismo se odmarale ni jednu jedinu minutu osim u "stvarno" rijetkim trenucima kad smo se saginjale da ju dignemo s poda. Momci oko nas su se pravili da ne primjećuju tu gracioznost kojom smo mi igrale. Čak su nam se sklanjali s puta kad smo im uletavale u kadar (čitaj "njihov teren"). Nije važno što je to zapravo aut, poanta naše igre je bila vraćanje loptice, a ne igranje po pravilima. Sukladno tome, lopticu je trebalo vratiti i kad bi letjela preko susjednih terena, a ne čekati da padne i ne daj bože nekog opizdi u glavu. Ovak, kad ja ko gazela (čitaj "nilski konj"), potrčim prema susjednom terenu, igrači se razbježe ko muhe jer mora se pomaknut ak želi ostat živ. Tako smo u nekoliko navrata zapravo igrale na dva terena. Koliko smo mogle primijetiti, momci oko nas, nisu zbog toga bili pretjerano ljuti. Zapravo su se naposljetku sažalili zbog naše jadne loptice i dali nam jednu posve novu, žutu lopticu. A tek onda da ste vidjeli veselja! Kako su i na terenu lijevo i na terenu desno od nas, igrači igrali s žutim lopticama, meni ćoravoj je bilo teško raspoznati koja je loptica zapravo naša i opaliti reketom baš po njoj. Kad u isto vrijeme, prema meni lete čak tri žute loptice, a ja imam vremena tek nekoliko sekundi odlučiti se koju ću opalit reketom, odabirem onu koja mi je najbliža. Mislim, nema veze što ta nije moja...
I tako. Sve u svemu, prošle smo bez većih ozljeda. Danas nas malo bole guzovi (iako to baš ne mogu povezati s badmintonom ali kolegica mi je svjedok da sam se stvarno trudila). Ono što je najbitnije, nas dvije smo se odlučile učlanit i odlazit redovito (što će vjerojatno izuzetno "veselit" onu ekipu dječaraca koji su nas jučer imali prilike vidjet na "(ne)djelu").
Slijedeći "okršaj" je u petak.
Samo se nadam da će nam dozvolit da igramo.
No dobro, nismo mi baš „igrale“ badminton, mi smo se zapravo „igrale badmintona“, a i to je nešto, morate priznati….


Post je objavljen 16.04.2008. u 08:56 sati.