Marketing
...samo ovu noć da izguram...
More, ah, volim more! I onaj šum valova, i lupkanje jarbola...i ono tupo udaranje užadi o barkice....
Da, to mi puni moje unutarnje baterije i daje mi snagu da mogu nastaviti dalje u ovom kopnenom svijetu.
Pomaže mi da i ja ne okopnim.
A onda, iznenada počela je oluja na mom privatnom moru!!
Cudo(vište) je odjednom počelo vraćati sve što je pojeo i to je značilo samo jedno: odmah se moramo vratiti u Zagreb!
Koju snagu moraš imati kada se tako nešto događa!!!
Zbilja mi nije jasno kako uspijem zatomiti vlastiti strah i kako uspijem zadržati smireni ton, dok objašnjavam malom biću da je to što se njemu sada događa normalno i da je sve u redu....a znam da nije....i znam da ga boli....
Rekli su mi jednom da je djete jako vezano na roditeljsku reakciju i da mu je još gore ako ja kao roditelj pokažem strah....onda se još više boji i tek onda dolaze nesigurnost i panika....
Ok, ovu lekciju sam savladala...i ovaj ispit sam prošla!
Oko ponoći ulazimo u Zagreb....jurimo daleko brže nego bismo smjeli...a naš stari autić, ah i za njega je ovaj dan bio naporan....
Odjednom, čovječuljak u plavom, vadi svoju svjetleću lizalicu i zaustavlja nas!
Već mi se po glavi vrte cifre koje neznam od kud izdvojiti...
Izlazim iz auta, blijeda i prestrašena. Rekla sam čovjeku kako stvari stoje...i kuda idemo...i zašto vozimo ko manijaci....
Nisam mogla vjerovati da još ima ljudi koji imaju razumjevanja za tuđe probleme i koji imaju još čovječnosti u sebi!!!
Striček, hvala Vam!
Mahnuo je rukom i još rekao neka se požurimo!
Još jedna lekcija savladana i još jedan položen ispit!
Stigli smo u bolnicu, doktorica ga je pregledala, kaže: ostati ćete preko noći, dobit će infuziju....
Ja mirna! Dok smo skupa nije važno gdje smo.
Ostajemo... pa dobro! I bolnice su za ljude.
I još jedna lekcija s pozitivnim rezultatom!!!
A onda slijedi noć bez sna! Mi sami u svojoj sobi, dijete s infuzijom u ruci...spava.
Imam stolac i sjedim tu kraj njega. Zahvalna sam Bogu jer uopće mogu biti tu i sjediti kraj njega!
I imam samo dva zadatka ove noći:
- ostati budna i prisebna
- paziti da ni slučajno ne isčupa iglu iz ručice
A smeta ga. I ona dosadna cijevčica, koja mora biti tu negdje.
Jednom sam vidjela dijete dok je primalo infuziju, a njegova mama nije mogla biti uz njega. Patricijo, dječak od dvije godine, bio je zavezan za krevetić. Ručice vezane za ogradicu dovoljno labavo da ih može micati, a opet dovoljno čvrsto da ih ne može spojiti i isčupati iglu. Plakao je, jako, jako!!
Pogledom tražio mamu, i pomoć od nas prisutnih, ali mu je mi nismo smijeli ni mogli pružiti. Na kraju je zaspao, premoren i shrvan.
Sjedim na toj fotelji, Patricijo mi se vrti po glavi, a ja Bogu zahvalna jer mogu samo sjediti tu i biti uz njega!!!
Još sam mirna, još polažem ispite prolaznom ocijenom!
A onda odjednom, puna pelena. Super, to čekam! Dati ću sestri uzorak, strpiti se još par sati da ona dosadna infuzija iscuri i možemo doma!!!
E tu moji ispiti kreću silaznom putanjom!
Pelena puna krvi! Strah, Panika...
Malo kasnije opet ista priča....
Oko pola 8 ulazi čovjek u civilu, kaže da je doktor i da je došao vidjeti kako izgleda dijete čija pelena izgleda onako!
Noge su mi se odrezale!
Čovjek je u Ponedjeljak došao na posao, ni kutu nije obukao, vjerojatno ni kavu popio, a već je tu, da vidi kako izgleda dijete....
Šok!
Kaže da postoje dvije varijante: ili je zločesta bakterija koju treba istrijebiti ili je nešto što se riješava kirurškim putem.
KIRURŠKIM PUTEM?
Ali tako je mali!!! Mrzim operacije! Da, znam da su doktori tu da pomognu bolesnom čovjeku, ali...on je još tako mali!!!
Hitno smo poslani u Klaićevu po mišljenje dječjeg kirurga, pa na ultrazvuk....
Na svim papirima nam piše HITNO, a ja se pitam do koje godine bismo tu sjedili i čekali kada nebi bilo tog natpisa....
Napokon, stigli su rezultati!!! Ipak je samo zločesta bakterija!!!
Gledam i nevjerujem: sretna sam jer mi djete ima bakteriju!!!
Ma ne, sretna sam jer ima samo bakteriju, a moglo je biti puno gore!!!
Dobili smo lijek! Došli doma i ta priča je završila!
A noć u bolnici....o da, ostavila je traga... i sva ona dječica koja su bila, svaki u svojoj sobi....čudno, ali tu noć svaki od njih je bio moje dijete! I svakoga od njih sam imala na srcu, i svakoga od njih bih najrađe digla i utješila kada bi se probudilo...samo da sam smjela...a nijednom neznam ni ime...
Još jednom se pokazala točnom izjava jednog prijatelja: NAJTEŽI DIO NOĆI JE UVIJEK KRATKO PRIJE SVITANJA
I zbilja je bio...kratko prije svitanja...
Post je objavljen 16.04.2008. u 04:48 sati.