Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blogdekameron

Marketing

Priča (21): skica za portret

Zona je u goste pozvala Rahatli koja me bome puknula vraški jakom pričom o jednom čestom i gadnoopakom iskustvu!
Strusite čašicu žestice pa hrabro na čitanje!


Image Hosted by ImageShack.us

Bianca Brunner

htjela sam znati sve. htjela sam znati kako ju je ljubio, kako je izgledala, što je nosila, kako se smijala... sve.
kako uopće počnu takve stvari? kako uopće dođeš do trenutka kad stojiš u praznoj kuhinji s praznim bijelim zidovima i jednim kalendarom koji smo zaboravili okrenuti još u rujnu i sad ga gledam i razmišljam kako bi divno bilo da je i dalje rujan, jer je rujan bio s našim osmjesima, a ne s ovakvim mučnim razgovorima koji uopće nisu razgovori nego njegov pokušaj da popravi nepopravljivo.
doduše, moram se upitati zašto baš seks smatram nepopravljivim, zašto nepopravljiva nije činjenica da su naše svađe već toliko uobičajene da mirenje ne smatramo potrebnim, jer ionako ćemo sutra ponoviti istu igru natezanja i navlačenja, uvreda i svađa, izvlačenja prastarog prljavog veša, zašto činjenica da se ne razumijemo - a možda i ne volimo - nije nepopravljiva, nego je nepopravljiv taj seks, ta činjenica da je odveo u krevet neku drugu ženu, ženu bez lica, bez kose, bez struka, neku ženu koju je ljubio, grlio, upirao prste u njenu kožu koju je - dovraga reci to - jebao, vjerojatno kako mene nije već godinama. ili ikada.
i sad stojimo u toj kuhinji koja nas je vidjela i boljima, ali i gorima, u toj kuhinji u kojoj žuto svjetlo prodire i svrdla duboko u našim očima, barem mojim očima, a on stoji i skriva pogled, i premješta se s noge na nogu i govori mi gluposti koje ne želim čuti, ne želim znati da nije značilo ništa i kakva je to glupost uopće, sve nešto znači, stvari imaju značenje, mi nešto značimo u tim stvarima, ne možeš samo otpisati događaje kao beznačajne, ne želim čuti da voli mene i dođe mi da vrištim na njega, da mu kažem da laže, da je ljubav nešto drugo, da je svinja, kreten, podlac, stoka, ali ne govorim to jer mislim da je to nekako prikladno, ionako nitko od nas ne bi imao hrabrosti, odlučnosti prekinuti sve i sad ispada da je samnom prekinula ta neka nepoznata žena o kojoj ne znam ništa, a želim znati sve i razmišljam kakva je, je li mi uopće nalik, govorio je da ja uopće nisam njegov tip, da nam je valjda zato tako dobro, a uostalom ni on nije moj tip, ali ja ne mislim da nam je dobro, uopće nam nije dobro, ovo je nadomjestak za ljubav i anestezija za život, pravimo se da nam je dobro i da nam je čarobno i da se volimo jer u suprotnom moraš sve ispočetka...

...a i to ispočetka, ja volim početke, ali pitam se, ako ovo nije upalilo, što će uopće upaliti? što može uspjeti? ako čarolija može trajati tek koju godinu zašto uopće pokušavamo?

... on stoji i petlja i vrti prste i ne zna što bi rekao pa me pokušava zagrliti kao da smo i dalje u onoj fazi kad njegov zagrljaj briše sve, ali žao mi je nismo, davno već nismo, davno prije ove kuhinje, ovog svjetla koje izluđuje i te neke žene.
želim znati sve.
dopuštam mu da me grli, ali iz zagrljaja mu šapćem, reci mi sve.
pitanja u očima, nije siguran što govorim. sve, sve mi reci, sve, znat ću ako lažeš, uvijek znam kad lažeš, znam i kad uljepšavaš istinu, razumiješ li znam, želim znati kakva je, kako izgleda, želim znati kako si joj prišao, što si joj rekao, kakva joj je kosa, kako miriše, želim znati kako se ljubi, i gdje ste otišli, i je li taj seks bio smiješan i nespretan kao naš, kad smo se smijali i ljubili i kad su nam se zapetljale ruke i noge u kabini tvog malog auta...
želim znati jesi li svršio, je li ona svršila, jesi li joj radio ono s jezikom što me na početku užasno nasmijavalo, želim znati što ti je rekla, što je presudilo da je ipak pojebeš jer zaboga, ipak ne spavamo sa svakom privlačnom osobom, nije bilo dovoljno što je ona samo dobra sisa i guzica, nešto je morala reći, govorim mu sve to, a oduvijek sam se dičila pristojnošću i dobrim ukusom, a ovo ispitivanje, istraživanje, zahtijevanje da znam najsitnije detalje, da mi priča kako mu je pušila i kako ju je ševio u njenom stanu, sve mi je to neukusno, to nije način na koji ja razgovaram, to je prosto, vulgarno, odvratno, ali ne mogu si pomoći.
jebe li se bolje nego ja, pitam ga i vidim da je šokiran, stalno me ispitivao ranije, ranije, ranije ranije ranije ranije, u onom rujnu i prije rujna, zašto mi nikad ne kažeš pojebi me, pa nismo na engleskom dvoru, je li ti ona rekla pojebi me, jesi li zato to učinio?
ne, govori, ne znam zašto sam to učinio, nisam razmišljao, osjetio sam se živim. mislim sve odvratne misli, vrijeđam ga u mislima, nazivam pičkom i stokom i idiotom, ali ništa ne izgovaram, on se osjetio živim, pa svi to želimo i paradoksalno, u ovom trenutku dok slušam kako je svoj kurac gurao u neku drugu ženu i uživao, živio, disao, ja se osjećam življom nego posljednjih godina s njim, možda i življom nego ikada.

i dopuštam mu da me ljubi, dopuštam mu da mi gurne jezik u usta i ispitujem cijelo vrijeme, je li ti to radila, je li to ovako izgledalo, dopuštam mu da me uzbudi onako kako to poznata ruka može i zna, da me izludi na način koji moje tijelo posljednjih godina prepoznaje kao jedini moguć, ali ovaj put mi to nije dosadno, predvidljivo i suho, ovaj put je novo jer smo novi mi, slomljeni, razbijeni, uništeni mi, ali novi on i ja, i pristajem na sve ovaj put jer znam da je zadnji.

----

svitalo je nad gradom kada sam konačno izašla na ulicu, iskrala se iz našeg uskoro bivšeg stana i krenula... kamo? grad se presijavao pod ledom i nekako to ima smisla, taj led i ta hladnoća i moji promrzli prsti koje uzaludno pokušavam ugrijati u džepovima hlača... koja bi pjesma tu bila prikladna, pitam se i u tom trenutku pored mene skrene tramvaj uz onu užasnu škripu, uz ono jezivo struganje metala koje ti i najbolji od najboljih dana razbije na pola, presiječe, prepolovi i da, to je ta pjesma, baš prikladna pjesma za ovo jutro, ovu hladnoću i za onog čovjeka i za ovu ženu.

Post je objavljen 14.04.2008. u 22:21 sati.