Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/porto

Marketing

VRIJEME ODLUKE


Točno znam kada je to počelo. U djetinjstvu, na satu likovnog odgoja. Trebalo je ilustrirati priču u kojoj neki mladić odlazi u partizane pa dobiva zadatak da dostavi paket s oružjem. Paket odlaže ispod klupe autobusa. Putem, uznemirava ga vozač autobusa; to njegovo lice, tu ružnu njušku kao da ga je već negdje vidio. Obuzima ga neka mračna slutnja, konta da on zna kako ovaj zna da on zna kako… Autobus se napokon zaustavlja na kontrolnoj rampi. Ulazi ustaša i pregledava prtljagu. Dolazi i do paketa s oružjem. Mladić se ne usuđuje ustvrditi vlasništvo nad paketom, no onda uskače vozač, kaže da je njegov. Ustaša odmahuje, diže se rampa, vozač konspirativno namiguje i čiča-miča, gotova je priča.

Tada to nisam razumio, taj tjeskobni trenutak u kojem je potrebno preuzeti odgovornost, donijeti odluku na raskrižju životnih putova. Sjećam se, dugo sam sjedio nad praznim papirom pokušavajući dočarati mučnu scenu u autobusu.

„Kristuš, pa uživi se u ulogu mladića…“, rekla je učiteljica. I ja sam se uživio: tvrda, neudobna drvena klupa. Škripanje čizama po vlažnom podu. Prisutnost ustaše. Miris njegova znoja. Vonj rakije. I sad, kao, ustaša nešto pita, a ja zjakam kroz prozor. He, he, jebe mi se, nije moj paket. Brojim krave na livadi. I nikom ništa. Odlučih ponijeti mapu i završiti kod kuće. Za pomoć sam se obratio djedu.

„Deda, možeš li mi nacrtati ustašu?“
„Pa od kud bi ja to znao!?“, lecnuo se djed. Nije ustaša ovca. „A zašto ti to mene pitaš?“
„Pa pričo si da je kum Pero bio ustaša…“

Djed je neko vrijeme premetao novine po rukama, pa ih presavio kao da čita nešto važno. Sjećam se, bile su otvorene na stranici s recenzijom azrinog albuma „Ravno do dna“. Rekao je nešto. Rekao je to nejasno. Nešto nerazumljivo kao što su nerazumljivi stihovi Johnnyja Štulića:

…lice moje predodžbe
rubna fikcija
sjena u ogledalu
krug se zatvara.


Onda je ustao i utišao u kuhinju guliti krumpir. Nisam dočekao odgovor. Ustaše su došle same; banuše u selo već prve nedjelje u prijepodnevnom terminu, neki partizanski film. Oko uniforme više nisam imao problema. No lice ustaše… Ono je izašlo iz mog filma. Usjeklo mi se u pamćenje. Prvo vrijeme, zurilo je u mene sa školskog panoa, zatim se preselilo u moje snove. Sanjao sam kako me skida s autobusa i likvidira u nekom jarku. Jednom, dvaput, stotinu puta kroz godine, u raznim situacijama pod raznim okolnostima. Mnogo godina kasnije, taj neki osjećaj nelagode da ću ga susresti u ratu ili da će mi, u arapskom svijetu, s kalašnjikovom banuti u kontejner. Možda zbog toga nisam ni trepnuo kad je neki tip pucao po birtiji ili kad je drugi izašao iz auta i sasuo mi rafal ponad glave, treći izvadio kinder jaje u busu. Jebiga, to nisu bila ta lica.

Nekako s dolaskom medijske slobode, likvidacije su prestale biti povlasticom političke elite. Postale su dijelom naše svakodnevnice - teroristički napadi, mafijaška ubojstva, đaci kuglaju po holovima škola. Na nekim snimkama koje sam imao prilike gledati, žrtve su izmirene sa sudbinom. Znaju da je došlo vrijeme odluke, da je zatvoren krug.

Baš kao što je vrijeme da počnem smisleno zatvarati krug ove priče. No ipak, radije to prepuštam nevjerici J. L. Borgesa koji je u razgovorima s Ernestom Sabatom rekao: „Kratka priča kratak je san, kratka opsjena. I kad pisac završi priču, ne zna da li je bilo vrijedno truda pisati je.“

Zaista, vrijedi li?
Može se Igor Mandić rogušiti do mile volje, odgovor tražim na webu. Tamo piše kako je Puki dao foto-robot svog ubojice. Simpatičan neki tip, nimalo nalik na mog ustašu. Puki će, vjerujem, po završetku te priče postaviti sebi slično pitanje.

Opet onaj osjećaj s početka, tjeskoban kao klupe autobusa, baš kao u Johhnyjevoj pjesmi: medijski iluzionisti nude sreću, pomalja se tamna strana grada. Govor ulice nadglasava muze. Sajmovi taštine s perona preselili na farme. Gomila... Sve češće želim ostati u krevetu. Htio bi da me nema. Htio bi da spavam. On će me ionako opet sustići u snovima. Ili na javi… Sasvim svejedno. Ništa se promijeniti neće. Nema djeda da ga pitam, ore svoje nebeske njive. Johnny je u Amsterdamu. Puki po naslovnicama. Ja sam ovdje, moj ubojica tamo negdje napolju, a vrijeme odluke… ono nikako da prođe.




Post je objavljen 12.04.2008. u 06:00 sati.