Marketing
Potreba
Ne sjećam se kad sam počela pisati. Ne rukom. Mislima. Jednima preko drugih, do njih, neke su čučale ispod, druge lebdjele iznad, misli su čekale u redu, rješavale križaljke u kolonama dok nisu bile prozvane, pobjeđivale u netaktičnosti kao sudionik na kvizu koji se javi prvi, a nema točan odgovor, gubile u nemogućnosti da se izjasne u svojoj iskrenosti pod cijenu dobrog obraza. Ne čistog. On uvijek nastoji biti takav. I kad se takvim ne čini. Zato mogu biti proglašena arogantnom. Pa što? Da se skuturim u kakav kutak pred licima koja svakodnevno lažu i svijet gledaju samo na svoj način? Jednosmjerna ulica poznata je tek kao slijepa. A to ne bih voljela biti.
Dakle, što to znači, čisti obraz? Ne bezgrešnost. Ne provokaciju. Poimanje koje vežem uz taj izraz drugu ruku pruža vjerovanju. Da mogu biti bolja. Što to znači? Činiti što i većina nije uvijek ispravno. Niti se dobro osjeća. Tome služi dobri obraz. Biti prihvaćen. Isto iskustvo odraditi na isti način. Čisti obraz za mene znači odraditi ga, ponašati se, postupiti na svoj način. Nijedno ne mora biti pogrešno. Tek drugačije. Ljudi se boje drugačijeg. Kako svojeg tako i tuđeg. Onoga što im se ne sviđa. Čemu nisu navikli.
Bila sam s obje strane. I uvijek ću biti. Protivno je mojoj osobnosti, nekoga ne nastojati razumijeti. To je srčana, ne moždana smetnja koju nužno krijem od drugih. Tada se pravim da je nema, zatomljujem u cijelosti kako bi svoje slabosti prikazala kao minijature. Odavno me ne boli taj proces. Naučila sam voljeti neke svoje mane. Čine me ljudskijom. Ono što se drugima može činiti naivnim ili pak glupim za mene je stvar ponosa. Ne dajem svoje ja. Na način na koji ga većinom primam. Ne vraćam ružno ili neiskreno, upravo suprotno, smatrala bih se plitkom i čudovišnom da činim ono što je protiv nagona mog srca.
Ističem ga s namjerom. Da potvrdim kako je moja najveća slabost ujedno i odraz snage jednakog intenziteta. Pogled u zrcalo ne košta me grižnje savjesti. Nikada nisam nekoga namjerno povrijedila ili uvrijedila. Ne kujem planove iza tuđih leđa. Ne uplićem se u tuđe poslove. Držim se svojih. A svejedno ih nemalo puta moram braniti. Teško je. Posegnuti u nekoga nepoznatog. Mnogo puta i sami smo sebi upravo takvi. Teško je i samo poželjeti to. Kad se pribojavaš da je ono uzaludno. Ali, je li zapravo takvo znati ćeš samo ako pokušaš.
Ja pokušavati moram. Danas, sutra, jednom... redovito ili na preskokce, nije važno. Moram. To me čini onom koja jesam. Koliko će to biti teško shvatiti drugima uopće ne dvojim. Zato se uvijek povodim za smislom težine. Čini me jačom, postojanijom, smjelijom. Iskusnijom. Boljom. Za nastojanja i nade koje vrednujem. Za onu u koju želim da sazrijem.
Post je objavljen 14.04.2008. u 16:35 sati.