Opet su procvale livade,
slijevaju se potoci žuborom,
a moje sanjarske oči još snuju
jedan san
Kao i tada...
kad' pustila sam te u moje snove
i ponudila vrh sante leda
što topio se polako pod tvojim prstima.
Ispijala sam gutljaje s tvog izvora
i grijala se na suncu u tvojim očima,
u sjeni tvoj osmijeh prepoznala.
Izmijenjivale se otad' često
sjene sa svjetlom, noć s danom,
razlijevale se kiše iz naših oblaka,
skupljasmo kapljice na dlanu
i ogledali se u njima,
tražeći sjaj novog jutra.
Puštali se da nas vjetar nosi
u ono carstvo mašte iz najljepšeg sna,
budile nas more iz odsanjanih sanja,
ostajali budni u snu...
Nadvijale se sjene, one tamne iz
neznanog smjera,
zlokobni glasovi u glavi mutili su um
nenaviknut na nove puteve kroz koje
vodi novi dan, drugačiji od drugih,
al' svakim korakom krči se staza
kroz mrak šume ka sunčanom danu.
U strahu koračasmo,
jer isprale nas nekoć rijeke kiša,
još vlažna nam je koža bila,
po kliskom tlu smo hodili.
Bacali nas vjetri,
šibale oluje
i istog vrtloga se bojali.
Sad stojim na suncu,
zovem te pod tople zrake
da grije nam dušu...
... ako nas i opeče
znat ćemo da smo još uvijek živi
Post je objavljen 14.04.2008. u 15:31 sati.