Odgovaranje na vaše komentare prilika je da se bolje upoznamo.
Netko tko se potpisao s B.LJ.U.Z. pita me u vezi teksta o Bushu: 'Kako ti se da toliko bljuzgati? Koju dijetu ili fiskulturu upražnjavaš da imaš toliko energije?' Komentator 'LEPI-CANE' pita 'je'l ti radiš tamo...'
Odgovor na ovo posljednje pitanje glasi – negdje na lijevoj strani bloga su informacije o tome gdje radim. Radim većinom po noći, od 6 do 2 u jutro, tako da po danu imam dosta vremena. Možda je tajna moje produktivnosti u ovome – ja nemam djece tako da imam dosta vremena za pisanje. (S druge strane, ako pogledate – prošli svibanj, 12 tekstova, prije mjesec dana, ožujak - samo šest. Postoje granice i mom skribomanstvu).
Kao i svatko tko nešto piskara, ja živim u iluziji da je to što ja mislim važno. Ali, kao što sam već prije napisao, ne obraćam vam se da bih vas uvjerio u ono što ja mislim. Ja pišem zato da bi me vi čitali. Meni je to čisto dosta. (Vaši komentari – kritike, pohvale, dobro promišljeni argumenti i besmislene uvrede – pokazuju mi da se blog WashingtonRocks čita. U obzir treba uzeti i činjenicu da komentatori, pretpostavljam, ne predstavljaju reprezentativni uzorak čitalačke publike. Pretpostavljam da iza svakog komentara stoje stotine ako ne i tisuće ljudi kojima ne pada na pamet da se jave, bilo što mislili o napisanom).
Što se tiče dijete koja omogućava moju skribomaniju – najviše bih volio odgovoriti vam: 'kupus kalja i sogan dolma, bosanski specijaliteti'. Međutim, ovdje toga nema. Moja supruga nije neka velika kuharica, a osim toga je i vegan; tako da vam se ja prehranjujem što bi Srbi rekli 'sa štapa i kanapa' – svega po malo, puno improvizacije, više s nogu i 'kupljeno' nego da se sjedne za stol i blaguje tri sata.
No, mogu reći da je meso ipak temelj moje dijete – ono što se ovdje naziva 'red meat'.
Very red.
Nepečeno meso vjerojatno utječe da - kako se izrazio komentator 'gost' – napišem i nešto 'neukusno'. Zašto neki 'anti-imperijalsti' na prosvjedima protiv Zapada, Svjetske banke i Busha nose crne marame? Ja sam napisao u tekstu o NATO-u da ih nose zato da ih 'mama ne bi prepoznala na telki'. I to je 'neukusno'? Strašno smo osjetljivi. Evo onda još nešto 'neukusnije' što mi je palo na pamet tek sada – 'ljevičari' dižu jednu ruku u stegnutoj šaci, što je izraz njihova otpora imperijalizmu. Druga im je ispružena prema predstavnicima zapadnih NGO-a, kako bi im udijelile neku kintu za projekt koji će – gle čuda - financirati porezni obveznici iz 'imperijalističkih' zemalja.
Kada je riječ o mojoj 'fiskulturi' – ona je isključivo mentalna. Kao što ste mogli primijetiti, ja volim čitati novine i časopise, najviše one koji pišu o politici i 'društvenim problemima'. Posljednja knjiga koju sam pročitao, ne bi vjerovali baš jučer, krimić je ruskog pisca Borisa Akunina 'Sestra Pelagija i bijeli buldog'. Glavni junak je pravoslavna časna sestra koja je, po uzoru na likove iz krimića Agathe Christie, detektiv-amater. (Volio bih da vas mogu informirati da mi je omiljeni pisac M. Proust ili da na noćnom ormariću držim sabrana djela F. Hegela – ali zašto da se lažemo?)
No, tekstovi iz američkih i hrvatskih novina predstavljaju kičmu ovog bloga, koji će uskoro ući u svoju drugu godinu. Novinsko štivo u ovoj zemlji pravi je rasadnik zanimljivih tema. Na primjer, jedan od sljedećih tekstova na mom blogu bavi se ovim: na suđenju ženi koja je vodila lanac ekskluzivne prostitucije u Washingtonu svjedočila je 36-godišnja časnica američke ratne mornarice (čin Lt. Commodore – isto što i bojnik u kopnenoj vojsci) koja je nekih šest mjeseci radila za nju kao call-girl. U isto vrijeme, za radnog vremena je vodila studentsku menzu u mornaričkoj akademiji u Annapolisu te držala predavanja na temu 'Etika i Leadership'.
Što reći nego - only in America. Pitam se, koga to ne zanima?
Hrvatski me mediji, moram priznati, inspiriraju na drugačiji način. Zna se dogoditi da me iritiraju – što je došlo do izražaja u prošlom tekstu o medijskim reakcijama na posjet Georgea Busha Zagrebu. Komentator 'nacrtani' piše da su Bush i ljudi oko njega 'ubojice, megalomani i narkodileri' – što po mom mišljenju u velikoj mjeri odražava pisanje hrvatskih novina u posljednjih osam godina.
Bilo da je riječ o ZERP-u ili Bushu, meni je uvijek sumnjivo kada u inače manje-više neovisnom tisku naiđem na strogo poštivanje 'linije'. Nema skretanja – predsjednik SAD je u najboljem slučaju pajac, a u najgorem zločinac.
Ne raspolažem s 'analizama sadržaja'. Navešću, evo, dva primjera koji mi se čine indikativnima, koji su odraz klime u kojoj se o tom čovjeku ('najmoćnijem na svijetu'?, 'gazdi'? – PLEASE!) moglo reći što god je nekome palo na pamet a da su se umjereniji, ne daj Bože afirmativni, pogledi na njega smatrali isključivo prostituiranjem (bloger ....) i 'dupelištvom' (bloger 'monika'). U jesen 2004., kolumnist Jutarnjeg lista Živko Kustić objasnio je val pedofilskih skandala u Americi na sljedeći način – 'to se možda vlada Georgea Busha sveti katoličkoj crkvi zbog toga što ona kritizira rat u Iraku'. Isto prije par godina, u nedjeljnom dnevniku HRT-a, Goran Milić pusti glumicu Jodi Foster da tambura pet minuta o tome što ona misli o predsjedniku svoje države, uglavnom o tome kako je bedast i zao, i na kraju Milić završi odjavom – ovdje parafraziram – '...lijepa i PAMETNA Jodi Foster'.
Ne mislim da bi se ikoga, ne daj Bože, trebalo sankcionirati za takvo pisanje. Konačno, 'to je nama naša borba dala...' Međutim, ajmo malo ozbiljnosti, nemojmo ljude smatrati idiotima. Čitatelj priželjkuje da je kolumnista Jutarnjeg lista netko u redakciji prije objave tog komentara pitao – dobro, jeste li vi to negdje pročitali, da li vam je netko o tome pričao? Ajmo nekoga nazvati, tu je internet, pa idemo čitati, ukratko - idemo istražiti o čemu se radi. (Jer, ako je to zaista pozadina pedofilskih skandala, onda se možda o tome može nešto pročitati u američkom katoličkom tisku. Provjera ovakvih priča je ovdje razmjerno laka stvar. Na tome se u Americi dobivaju Pulitzeri. Jer, odat ću vam malu tajnu - katolički se tisak u Americi, baš kao niti svjetovni u Hrvatskoj, Georgea Busha uopće ne boji.)
Što se tiče komplimenta koji je Goran Milić svojedobno uputio Jodi Foster, za njezinu kritiku Georgea Busha, znam da je riječ o sitnici koju su svi zaboravili. No, ona ukazuje na određenu 'lakoću izgovorene riječi' (kada je u pitanju predsjednik 'najmoćnije zemlje na svijetu', koji - kako piše komentator 'modesti blejz' – 'zaslužuje da mu se smijemo'). Posve nepotrebno, voditelj dnevnika smatrao je da se ukazala prigoda da se na izvjestan način legitimira, da digne ručicu i kaže: 'Evo, i ja i vi, dragi gledatelji – kao i pametna Jodi Foster – dio smo svjetskog javnog mnijenja koja je jednodušno u ocjeni da je G.B. to, to i to...'
Anonimni komentator koji se potpisao s tri točkice kaže da mu nije namjera komentirati sadržaj i nedostak logike, u mojem teksu o NATO-u, ali mi je pobrojao sedam gramatičkih i tri pravopisne greške. Veli, sramota je da je jedan takav čovjek novinar. Ja se trudim u granicama svojih mogućnosti. Točno je da moji tekstovi ponekad vrve jezičnim greškama. Odat ću vam malu tajnu – mnogi su novinari prilično nepismena čeljad, pogotovo ako rade na radiju i televiziji. Međutim, ovdje na ovom mjestu, ja sam bloger – recimo to tako – 'pidžamahedin, a ne (pravopisni) mudžahedin'. Ja sjedim lijepo u svojoj kuhinji, u pidžami, nedjelja je u jutro, i pišem. Nema lektora. Potkradu se greške, ali mislim da se razumije što želim reći. Zato, najbolje bi bilo da me uspoređujete s drugim blogerima, recimo onima koji pišu o pop-kulturi i nogometu, a ne s gigantima pisane riječi u čijim umotvorinama imate prilike uživati u etabliranim medijima - televiziji ili novinama.
Veli komentator '...' da mi stoji na raspolaganju, da mi može dati lekcije iz hrvatskog jezika, uz honorar. Predstavite mi se onda dragi čovječe koji dično ime zamjenjujete s tri točkice. Sve dok se potpisujete s tri točkice, sve dok ste anonimni, dopustit ćete da nemam baš puno povjerenja.
Što se tiče logike, vjerojatno se zamjerka odnosi na ovo - mnogi su primijetili da nije logično naoružavati se (članstvo u NATO-u) i očekivati da ćeš biti sigurniji.
No, jeste li vi nekada primijetili da se u životu događaju i nelogične stvari? Možda će sljedeća crtica iz života najbolje ilustrirati što ja mislim o ovom pitanju. Kada smo moja supruga i ja 1993. doselili u Washington iz malog mjesta u Ohiou, prvo nam je u oči upalo da naš stan u prizemlju ima rešetke na prozorima. A došli iz Kenta, Ohio, gdje većina stanovnika nikad ne zaključava svoje automobile i kuće – i to smatra nečim čime se treba dičiti, dokazom osobne slobode! I što smo onda napravili, po dolasku u Washington? Da li smo možda krenuli u uklanjanje tih rešetki? Ne, nismo. Kako se nismo kanili vraćati u ruralnu idilu Ohioa, pozvali smo majstore da pregledaju jesu li rešetke čvrste te im rekli da ih, ako treba, još pojačaju. Rešetke su - na žalost, ali je to tak' – postale naša obrana, simbol sigurnosti, a ne nesigurnosti. Svjestan sam da mene možda u očima anarhista takva 'orwelijanska' logika svrstava u kategoriju s Adolfom Hitlerom i drugim neatraktivnim spodobama iz prošlosti, međutim mislim da će poantu shvatiti svaka odrasla osoba koja po dolasku doma pažljivo zaključa stan.
Teško je odgovoriti komentatorima koji se samnom slažu (ima i takvih). Kao i svima ostalima, mogu im reći jedno ovo - hvala što čitate ovaj blog i hvala što mi se javljate.
Komentator koji piše na 'Crnom blogu komunizma' smatra da nije dobro što će Hrvatska postati članica NATO saveza, jer
1. gdje je bio NATO 1991. godine? Što je učinio Bushov otac kada se rušio Vukovar?
2. hrvatski će se vojnici, posve bezrazložno, morati boriti u Kandaharu, na jugu Afganistana.
Tko sam ja uopće da nekome dodjeljujem pohvale, ali moram reći – Crni blog komunizma, kao i niz drugih čitatelja, uvijek navodi argumente o kojima je vrijedno raspravljati. Njemu ili njoj ne pada na pamet da me vrijeđa zato što mislim drugačije i što sam se – zamislite koje li drskosti – usudio to reći. (Netko je napisao da je moje pisanje slično prostituiranju. Zašto? Priznajem, rekao sam da su mi anti-NATO dripci u crnim maramama smiješni, a da mi se njihovi vođe čine neodgovornima i neinformiranima. Međutim, koliko se sjećam, nikoga nisam optužio da radi za Vladimira Putina).
Da se vratim, pitanjima koje postavlja Crni Blog Komunizma.
1. Točno je da NATO saveza nigdje nije bilo kada se 1991. razarala Hrvatska. Nigdje ga nije bilo. Jedan od razloga za srdžbu prema Americi i NATO savezu od strane malih zemalja kao što je Hrvatska leži, mislim, u činjenici da one situaciju promatraju iz svog kuta, iz lokalne i regionalne perspektive, dok Washington i Bruxelles, možda, stvari gledavaju malo šire, s globalne točke gledišta.
Evo recimo, 1990. i 1991. - baš u vrijeme raspadanja SFRJ, raspadao se i Sovjetski Savez, zemlja s ogromnim nuklearnim arsenalom. Ja ne velim da je Washington ispravno postupao – i meni je bilo sve to jezivo gledati. Ali, možda – samo možda – dopustimo da je Zapadu, Americi i NATO savezu bilo vrlo važno da u Sovjetskom savezu, naoružanom do zuba balističkim raketama, ne dođe do generalnog rusvaja. Kako se na međunarodnoj sceni često povlače paralele - a paralela između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije bilo je više - valjda su i Amerika i NATO željeli svima poslati poruku da se ne namjeravaju miješati u jedan sukob, sovjetski, koji je mogao imati katastrofalne implikacije. Pa se nisu miješali niti u jugoslavenski. Ja ovdje s mojim ograničenim sposobnostima pokušavam objasniti, a ne nužno opravdati. Mali se narodi često nalaze u nezavidnim situacijama – zato im veliki često i savjetuju, 'udružite se sa susjedima, pa nećete biti tako mali'. Kao znamo, niti to često nije najsretnija solucija. Čehoslovačku je Zapad 1938. predao nacistima, a 1948. komunistima. A ipak je ta zemlja 1989. odlučila da je Zapad - takav kakav je, u svakom slučaju daleko od savršenog – opcija za nju, svijet kojem pripada, usprkos teškim razočaranjima. I Hrvatska je, uz dosta prtljanja u 'implementaciji', to odlučila i mislim da je donijela ispravnu odluku.
2. Na pitanje je li je 'Kandahar vrijedan života i jednog hrvatskog vojnika' trebaju odgovoriti političari, kao što to rade njihovi kolege u, recimo, Nizozemskoj i Kanadi. Odgovor spada u domenu koja se naziva 'political leadership'. Političari glasačima trebaju bolje objasniti zašto je u hrvatskom interesu da joj vojska sudjeluje u jednoj takvoj međunarodnoj misiji. Trebaju ih uvjeriti da je to ispravna odluka. Protivnici NATO-a trebaju objasniti zbog čega NATO nije dobar za Hrvatsku. Zbog toga, ja mislim da je inicijativa o referendumu o članstvu u NATO savezu vrijedna ideja – šteta što je prijetnja njime, kako se čini, jedini način da se izbore neke informacije koje bi drugdje bile normalne. Kako, zašto, koliko to sve košta i slično.
No, i potpisi na peticiji za referendum brže bi se skupljali da su novine o ovoj temi pisale studioznije. Komentator Kut Hoomi piše da 'mi svi nemamo pojma što će nam donijeti članstvo u NATO-u'. Ne bi trebalo biti tako. Susjedne zemlje Slovenija i Mađarska članice su NATO saveza. Jesu li njihovi vojnici u Afganistanu? Koliko je ta cijela cijela šala zvana NATO njih koštala? Da li netko u Sloveniji i Mađarskoj predlaže izlazak iz NATO-a, koji – vrijedi podsjetiti – nije Varšavski ugovor. Ili recimo, hrvatski vojnici su u Afganistanu već godinama – jeste li vi negdje pročitali što oni tamo točno rade, u kojem se kraju Afganistana nalaze, što misle o svojoj misiji, žele li tamo otići ponovno ili ne, kakva je korist - ako uopće postoji - takvih misija, za njih osobno, a kakva za HV? Možda mi je neki takav članak promakao, ali ja u hrvatskom tisku nisam naišao na takvo štivo. (Međutim, ako želite doznati najnovije vijesti o sekti poligamista u Teksasu – nema frke, o njima sve znamo.)
I na kraju – na pitanje što je alternativa NATO savezu, bojažljivo mi je odgovorila tek jedna osoba, potpisana kao 'gost'. Veli, budimo kao Austrija, Švedska, Finska i Švicarska.
Da. Zamišljeno 'da'. To me je podsjetilo na anegdotu iz srbijanske skupštine, negdje još prije osnivanja Kraljevine Jugoslavije, s početka dvadesetog stoljeća. Tadašnji čelnik opozicije kaže premijeru Nikoli Pašiću da bi 'engleski premijer Gladstone u ovakvoj situaciji postupio drugačije.' Nikola Pašić mu otprilike odgovara – 'znate šta, niti sam ja Gladstone, a ni vi, bogme, niste Englezi...'
Narodna mudrost Baje Pašića može se primijeniti ('ije' ili 'je' – tko će ga znati!?) na članstvo u NATO savezu i na možda poželjniju neutralnost. Sigurno da bi situacija bila drugačija da je Hrvatska Švedska, a Srbija Švicarska. No, takva razmišljanja ulaze u sferu 'ki bi da bi' - kao što se plastično izrazio Franjo Tuđman. Hrvatska nije Švedska, Srbija nije Švicarska. Možda će im jednog dana biti sličnije nego što su danas. Ali zato – kojeg li paradoksa - prvo trebaju ući u NATO savez.
Post je objavljen 13.04.2008. u 23:24 sati.